Štikleci iz klanječke povijesti

7. travnja 2020.

Dragi sugrađani i prijatelji našega grada,

još od 13. ožujka objavljujemo na ovim stranicama samo mjere, mjere, mjere, upozorenja, apele, upute, a još donedavno tu smo vas pozivali na naše izložbe, koncerte, književne susrete, druženja… Da vam malo skrenemo misli i skratimo vrijeme u ovo doba korone, Kulturni centar objavljuje male štiklece iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD. Naše smo štiklece počeli objavljivati na gradskoj Facebook stranici https://www.facebook.com/moj.grad.kl/ , a kako su nam se u međuvremenu javili neki naši zainteresirani sugrađani koji ne prate društvene mreže, evo ih i ovdje.
Ako i vi poželite podijeliti s nama svoje sjećanje, uspomenu, staru fotografiju, razglednicu… pošaljite nam komentar ili nam pišite na kultura@klanjec.hr

 

 

4. svibnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.20

Pozdrav svima,

Danas je blagdan sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca i Grada Klanjca, koji je 1995. ovog sveca proglasio svojim nebeskim zaštitnikom i od tada 4. svibnja slavi svoj dan.

Na jugoistočnoj strani iznad Klanjca krajem 17. st. podignuta je stara kapelica sv. Florijana. Bila je smještena na brijegu, na osamljenom mjestu, tek kilometar udaljena od središta Klanjca. Prvi opis kapelice spominje se u kanonskoj vizitaciji 1691. Bila je to vrlo mala kapelica, zidana, s dva velika prozora, zvonikom i jednim zvonom. Na velikom oltaru bio je kip sv. Florijana koji drži vrč vode. Tog kipa danas više nema. Kapelica je bila tako mala da je u nju stao samo svećenik koji je služio svetu misu, a ljudi su u ta stara vremena misu slušali ispod prozora.
1742. godine na mjestu te kapelice podignut će se nova, vrijedna barokna kapela s trostranim svetištem, dograđenom sakristijom i zvonikom iznad pročelja. Kapela je podignuta kao zavjetna kapela Klanjčana i jedina je posvećena svecu, zaštitniku vatrogasaca u Krapinsko-zagorskoj županiji. Vjerojatno su je Klanjčani dali podignuti nakon događaja koji se u povijesti mjesta spominje kao fatalni. A taj strašni događaj bio je požar koji je 31. ožujka 1716. spalio cijelo klanječko naselje i trajno se urezao u pamćenje generacija mještana koje će se moliti sv. Florijanu kao svom zaštitniku. Gradnju je vodio i o kapeli brinuo Mihael Vogić. Tijekom 19. stoljeća župski troškovnici bilježe brojne manje zahvate na kapeli. Tako je tijekom prve polovice stoljeća napravljeno po svemu sudeći drveno pjevalište, a sredinom stoljeća prigrađena sakristija. Jaki potres 1880. oštetio je brojne građevine pa vjerojatno i kapelicu. Godine 1899. cijela je kapela ponovno obnovljena i to zaslugom domaćih majstora. Zidarske radove izveo je Adam Augustinčić, otac kipara Antuna, stolarske Franjo Milčić i Josip Pavunc, a bravarske Alojz Lovrečki. Kapelu je oslikao Franjo Sikošek iz Brežica (ispod ovog oslika je tijekom konzervatorsko-restauratorskih istraživanja 2009. g. otkriveno postojanje starijih zidnih slika), drveno pjevalište i retabl oltara preslikao je slikar Mihael Dobravc, a kipovi su nabavljeni kod poznatog tirolskog majstora Stuflessera. O uklanjanju zvona za vrijeme Prvog svjetskog rata već smo vam pisali, a veći popravak kapele uslijedit će 1933.-1934. godine. Naime, tridesetih je godina 20. st. kapela bila u ruševnom stanju pa su neki mještani predlagali da se sagradi nova. No, gvardijan klanječkog samostana udovoljio je onima koji su željeli sačuvati staru kapelicu. Novi pokušaj popravka kapelice 1961. nije dobro završio. Samostanska kronika bilježi: „Zidar je tjedan dana popravljao kapelicu izvana i iznutra da bi na kraju jak vjetar odnio limenu kapu tornja te je ovaj ostao bez pokrova.“ Sve do 1995. na kapeli nije bilo kape zvonika, a kapelica je bila izvan svoje funkcije, devastirana i prepuštena propadanju.
Svatko tko se krasnim šumskim šetalištem uputi iz Klanjca prema kapelici ostat će zadivljen ljepotom prirode i to u svako godišnje doba. No, ujedno ga je posljednjih desetljeća sigurno moralo ražalostiti tužno stanje jednog, stoljećima starog, registriranog spomenika kulture. Nakon što je p. Velimir Tomašković sredinom devedesetih uredio krovište (s kojeg je ubrzo ukradena bakrena limarija!), Kulturni centar Klanjec 2006. godine pokreće posljednju obnovu kapele. Nakon dvije uzastopne odbijenice na natječaju za financiranje Javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske, upornost nam se isplatila pa je s trećom srećom započela višegodišnja obnova uz potporu Ministarstva kulture, KZŽ, Grada Klanjca i Župe koja traje do danas. Vrijednim radom konzervatora, naših domaćih majstora (Gašpara i Lunka), volontiranjem naših dragih vatrogasaca i članova Japice u uređenju okoliša, a sve pod budnim okom i u koordinaciji našeg Vitomira Zamude, dočekali smo u potpunosti saniranu kapelicu. Preostaje još vratiti stari sjaj vrijednoj unutrašnjosti. Hoće li Ars restauro započeti ove godine zadnju fazu restauracije oslika sredstvima koje nam je početkom godine odobrilo Ministarstvo kulture, teško je reći u ovo doba korone koje remeti sve naše planove. Još uvijek se nadam… Mogli bismo onda iduće godine uz Dan grada ponovno slušati misu ispod prozora kao naši stari… mogli bismo slušati možda naše krasne sopranistice Luciju i Josipu ili možda Varaždinski ili neki drugi kvartet…zamislite samo zvuk violina i violončela na našem Florijanu! Treba sanjati, zakaj ne?! Još prije koju godinu činilo se da će nestati…

Uz ovih nekoliko lijepih fotografija, čestitamo blagdan sv. Florijana i zahvaljujemo našim vatrogascima kaj uz njih, za razliku od našh starih Klanjčana koji su gradili ovu kapelicu, mirno spavamo.

Podatke o povijesti kapelice istražio je Vitomir Zamuda.

 

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.19

4. svibnja 1900. godine u Klanjcu se rodio Antun Augustinčić.

Antun Augustinčić rođen je u u klanječkoj obitelji Adama i Katarine, rođ. Kralj koji su imali sedmero djece: Mariju, Filipinu i Franju koji su umrli kao mala djeca, te sinove Augusta, Šandora, Josipa i Antuna koji su djetinjstvo provodili u Klanjcu i kod bake po majčinoj strani u kuriji Vižovlje. Njegova majka Katarina Kralj udala se s bogatim mirazom kojim je interijer kuće u Klanjcu uredila gotovo identično kao u kuriji Vižovlje. Osim namještaja, slika i vitraja za prozore, imala je puno bogatog porculana, stakla, ukrasa i šešira, a zlatni nakit kojeg je naslijedila poslužio je kasnije i za školovanje njenih sinova. Otac Adam bio je zidar i uz obiteljsku kuću u Klanjcu, u današnjoj Tuheljskoj ulici, izgradio je školsku zgradu u Letovčanu Novodvorskom, portal na ulazu na nekadašnje groblje, a danas Spomen park, betonske klupe na promenadi ispred crkve, sudjelovao je u obnovi kapele sv. Florijana, a vjerojatno je s Ćirilom Metodom Ivekovićem radio i na školskoj zgradi u Klanjcu.
Antun je osnovnu školu završio u Klanjcu, a realnu gimnaziju u Zagrebu (1913.–1918.).
Već smo vam ranije pokazali njegove ocjene iz školskog imenika klanječke škole. Čini se da je imao jako strogog učitelja koji mu je iz risanja dao tek vrlo dobar. No, njegov školski kolega iz gimnazijskih dana, Slavko Batušić, ima neka drugačija sjećanja: „Tu smo se sreli prvi put u prvom A razredu. Kod „prostoručnog crtanja“ vrlo smo se brzo izdiferencirali u poluspretne i polusposobne, i u sasvim nevješte i bespomoćne. U toj diferencijaciji koja se već nakon par sati obuke izvršila sama od sebe, utvrdila se bjelodana činjenica: da je prvi i najbolji crtač između svih nas u prvom A razredu Tonček Zagorec … Dakako da je smjesta počelo opće izrabljivanje te njegove sposobnosti. Po risaonci stali su putovati prazni blokovi ili loše započeti crteži u smjeru Tončeka, a on je u par minuta dovršavao crteže vještinom koja je zadivljavala.“
Kiparstvo je studirao na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (danas Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu, od 1918. do 1922. u klasi Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša Mihanovića te Ivana Meštrovića od 1922. do 1924.
Školovanje Augustinčić nastavlja u Parizu na Školi za primijenjene umjetnosti i na Akademiji likovnih umjetnosti i to uz stipendiju francuske vlade. U vrijeme studija izrađivao je nacrte za predmete umjetničkog obrta i dizajnirao bočice za parfeme te na taj način dodatno zarađivao. Dobio je i 2. nagradu na međunarodnom natječaju za arhitektonsko rješenje interijera robne kuće „Sefridge´s“ u Londonu. Godine 1940. izabran je za dopisnog, a 1947. za redovitog člana JAZU.
Zbog suradnje s Komunističkom partijom Jugoslavije Gestapo ga 1941. zatvara i protjeruje u Graz. 1943. godine odlazi u partizane te sudjeluje u NOB-u do završetka rata. Vijećnik je Drugog i Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a, kao i Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, gdje je izabran za potpredsjednika.
Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu postaje 1946. redoviti profesor, kasnije i rektor, a od imenovanja majstorom kiparom 1947. vodi svoju majstorsku radionicu na Jabukovcu.
Bio je oženjen s Nadom Mikačić , kćerkom Dujma Mikačića, uglednog splitskog javnog djelatnika. Nada Mikačić studirala je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, no zapostavila je vlastitu umjetničku karijeru posvetivši se obitelji. Imali su kćer Rosu (umrla u kolovozu 2009.) koja se udala za arhitekta Antu Lozicu (umro 2006.) koji je projektirao Galeriju u Klanjcu, Augustinčićev unuk Ivo Lozica živi u Zagrebu. Nada Mikačić imala je sestru Radu, koja se udala za Mladena Ivekovića iz Klanjca.
1952. godine radi monumentalni spomenik Mir koji je kao poklon Jugoslavije postavljen ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku. Kada mu je povjeren taj zadatak, osobno je otputovao u New York kako bi odlučio kakvu će skulpturu predložiti. Odlučuje se za konjaničku statuu koja će simbolizirati mir u svijetu. U dogovoru s prvim generalnim sekretarom UN-a, Trygveom Lieom, odlučeno je da se spomenik postavi na veliki ravni plato uz sjeverni ulaz, kroz koji svakodnevno prolaze tisuće posjetitelja. Ženski lik s maslinovom grančicom u ruci smatrao je prikladnijim rekavši: „Kada bi žene vodile politiku, ratova ne bi bilo“. Kada je spomenik izliven u bronci i brodom prebačen u New York, novoizabrani generalni sekretar Dag Hammarskjöld promijenio je odluku o smještaju spomenika. Inzistirao je da bude postavljen 200 metara dalje od prvobitne lokacije, na kraju velike ledine u blizini East Rivera. Taj 5,5 metara visok i čak 5 tona težak spomenik na deset metara visokom postamentu od bračkog kamena svakako je najmonumentalniji, ali i najteži poklon koji su Ujedinjeni narodi primili do danas.
Čestim pobjedama na međunarodnim natječajima za javne spomenike širom svijeta Augustinčić stječe ugled velikog majstora spomeničke skulpture, osobito konjaničke.
Pred kraj života sve češće dolazi u Klanjec, a prema sjećanjima gđe Katice Milčić uvijek je volio svoje klanječko kartaško društvo.
Darovnicom od 10. veljače 1970. godine svoj kiparski opus poklanja rodnom gradu. Galerija Antuna Augustinčića otvorena je za javnost 1976. godine. Titov dolazak u Klanjec nakon otvaranja Galerije još uvijek dobro pamte svi tadašnji učenici klanječke škole koji su stajali na stepenicama i mahali zastavicama.
Jedan od najznačajnijih hrvatskih kipara čiji je umjetnički rad priznat daleko izvan hrvatskih granica umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1979. godine.
Nakon kremiranja u Ljubljani, urna s posmrtnim ostatcima majstora Augustinčića, kao i njegove supruge Nade Mikačić, položena je u parku skulptura koji okružuje Galeriju, podno spomenika Nošenje ranjenika, čiji je središnji lik njegov autoportret.

Nadamo se da će se u ovoj obljetničkoj godini u kojoj se obilježava 120. godišnjica majstorova rođenja, održati planirani Tončekovi dani koje je naša Galerija trebala otvoriti ovoga petka. Baš šteta… Ako vas zanimaju njegovi spomenici postavljeni diljem svijeta, toplo preporučam Priče o spomenicima našeg Davora Vujčića http://www.gaa.mhz.hr/…/cale…/price_o_spomenicima_111853.pdf

A možete pogledati i dva Davora kratka video uratka.

https://youtu.be/HKbpkZgGoxY

https://www.youtube.com/watch?v=l2I13vJcG6Y#action=share

Fotografije: Fototeka GAA

 

3. svibnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.18

U jednom od prvih naših druženja sa štiklecima u doba korone, obećali smo vam i jedan ili barem jedan o Tamburaškom sastavu „Zelenjak“. Pa kako će sutra biti točno 39 godina od njihovog prvog nastupa, čini mi se da je to baš dobar trenutak.

O našim tamburašima znamo puno, na sreću mnogi i iz svoga osobnog iskustva, ali moram vam priznati da ja pedantnijeg kroničara od našeg Rudice Tramišaka zapravo ne poznajem pa je tako u njegovim bilješkama zapisano baš sve. Ne samo ono najznačajnije, već i detalji toliko precizni da su dečki, malo u šali, a malo i ozbiljno, izračunali i koliko su kilograma hrane pojeli i koliko litara, odnosno hektolitara popili tijekom svoje tamburaške karijere. Kad se već šalimo, a bez toga ne možemo niti pisati štiklec o „Zelenjaku“, Rudica bi bez problema mogao domaće muževe podsjećati na datume godišnjice braka koje uporno zaboravljaju, na sve naše okrugle rođendane, ali i na sve vrijedne obljetnice koje treba obilježiti. Sve je to, naime, zapisano u njegovim rokovnicima. No, vratimo se mi tom 4. svibnju 1981. kada su  Velimir Veljko Čižmek (brač i vokal), Krsto Čižmek (bas), Boško Čižmek (bugarija), Josip Joco Horvat (bisernica), Krešo Špoljar (čelo, truba) i Rudica Tramišak (harmonika, stručni voditelj) prvi put zajedno zasvirali i to, mogli bismo reći, iz čiste nužde. Naime, krajem travnja 81. došao je u kumrovečku školu urednik TV Zagreb i tražio učitelja glazbene kulture.
Evo kako je Rudica zapisao taj trenutak: „Kad sam se pojavio, zatražio je od mene da školski tamburaški sastav započne svirati Falu na prvu godišnjicu smrti J. B. Tita ispred njegove rodne kuće, a posjetitelji  bi se spontano uključivali i otpjevali pjesmu kao na ispraćaju u Zagrebu…Dobra zamisao, samo kako sad reći da škola nema tamburaškog sastava? Kakva je to škola? Kakav je to učitelj glazbene kulture i to još u jednom Kumrovcu? Neugodno iznenađen, gotovo ljut, pitao je: Pa ima li u selu kakvih  tamburaša koji bi to mogli odsvirati?  Istog trena sinula mi je ideja. U Klanjcu je počela djelovati folklorna sekcija koju prate klanječki tamburaši i ja ću s njima to uvježbati, rekao sam uredniku. Otišao je zadovoljan, a ja se primio posla.“  Već istu večer održana je prva proba, a Fala odsvirana od prve. Sigurno je da se tu pomogla i ruka prvog učitelja klanječkih tamburaša, Petra Kutnjaka. Glazbeni zadatak savršeno obavljen, televizijski urednik zadovoljan, prvu svirku gledala cijela zemlja…, a sve ostalo je povijest! I to kakva! Nakon još jednog nastupa na Spomen domu na poziv Nikole Filka samo tjedan dana kasnije, započinju zajedničke probe i u potpuno istom sastavu „Zelenjak“ će svirati do 5. srpnja 2013. Te 1981. imat će već desetak nastupa, a od 1990. do 2013. Rudičina bilježnica bilježi točno 1134 nastupa. U njima su sabrani svi oni trenutci koje su naši tamburaši podijelili s ljudima, s jedne i druge strane Sutle, i to baš one koji se na poseban način urežu u sjećanja svake obitelji. Uz njih su započinjale ljubavi i brakovi, uz njih se dijelilo veselje zbog dolaska na svijet malih, dražesnih nasljednika, dočekivala se i njihova vjenčanja i prvi unuci. Uz njih su se rezale rođendanske torte i slavili srebrni i zlatni pirovi.
U repertoaru su imali dvjestotinjak pjesama, a za sve njih Rudica je kao voditelj napisao aranžmane i orkestracije za sve instrumente. Kolike su to stotine stranica notnih zapisa! Za razliku od mnogih drugih glazbenih sastava, ovaj je uvijek, naime, svirao po notama…
S Radekom Brodarcem snimili su zagorske i starogradske pjesme, a jedan nosač zvuka i s Ventekom. No, osim što smo mi dijelili s njima bezbrojne nezaboravne trenutke, svirali su i predsjednicima.Titu i Tuđmanu, Kučanu i Drnovšeku, Stipi Mesiću, Cosigi. U njihovoj glazbi, ali posebnoj atmosferi uživali su i s njima pjevali Tereza Kesovija,  Relja Bašić, Špiro Guberina, Martin Sagner, Ivica Šerfezi, Elvira Voća, Ćiro Blažević, Dražan Jerković, nogometaši  Dinama i NK Zagreba…
No, vjerojatno neke od najljepših njihovih uspomena vezane su uz „utorkaše“, kumrovečke i klanječke poduzetnike koji su se okupljali na svojim druženjima, naravno utorkom i naravno, bez žena. Utorkaši su se ubrzo povezali sa istoimenom skupinom iz Splita i tako su naši tamburaši imali priliku zapjevati i zagorske i dalmatinske pjesme s Borisom Dvornikom. Godinama su svirali i u KUD-u „Antun Mihanović“ Klanjec, a zahvaljujući Lidiji Jambrešić gostovali u Ljubljani, Austriji, Sarajevu…I tako je malo pomalo došao i taj 1134 nastup u Podsredi, 5. srpnja 2013. Bila je to zadnja svirka s Veljkom. „..Tri zadnje stvari koje smo skupa odsvirali kao TS Zelenjak u punom sastavu: Serenada, Schneewalzer, Suza za zagorske brege…Bili smo ispraćeni toplim aplauzom. Nismo ni slutili da je to i zadnji u našoj karijeri…“ zapisao je Rudica.
TS Zelenjak nastupao je i nakon tog 5. srpnja, na našem božićnom koncertu, na 35. godišnjici KUD-a, na posebno emotivnoj izložbi Kulturnog centra „Klanjec, moj grad-Velimir Veljko Čižmek“, u Sloveniji… Iako je nešto veliko, vrijedno i nezamjenjivo nepovratno izgubljeno i ne može se ničim nadomjestiti, ipak bismo voljeli čuti i vidjeti Tamburaški sastav „Zelenjak“ na njihovu 40. godišnjicu. Mi ćemo pjevati…i svirati, ako treba. Sigurna sam da bi i Veljko to volio…ako bi ga prvo malo nagovarali!

 

 

 

 

25. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.17

Danas…pola nostalgija…pola ljubav…ili kako je pl. Geza Matačić iz Tomaševca sablaznio cijelu Europu…

Među mnogobrojnim kurijama koje su nekada krasile zagorske brege bila je i kurija Hruševec u Lučelnici. Podignuta na brežuljku iznad današnje škole prvi put se spominje još 1739. Od tridesetih godina 19. stoljeća kurija će biti u vlasništvu nekoliko generacija obitelji Matačić. Od advokata Tome Matačića do posljednjih vlasnika kojima je kurija oduzeta 1955.

Iako kurije više nema, još uvijek je živahno sjećanje na poslijeratno vrijeme kada je u njoj bila škola. Naime, kako možemo saznati iz školske monografije, nakon rata narodna vlast izvršila je eksproprijaciju dvorca Hruševac s okolnim zemljištem i onamo 15. travnja 1946. iz Vatrogasnog doma preselila lučelničku školu. U četverorazrednoj lučelničkoj školi u Hruševcu u jednom se razdoblju školovalo 162 učenika, raspoređena u dva kombinirana odjela. Uz 175. obljetnicu školstva u Klanjcu naša Brankica Greblički prisjetila se svog prvog razreda:

„U prvi razred pučke škole u Lučelnici Tomaševečkoj krenula sam šk. god. 1950./1951.  Škola je u to vrijeme bila smještena u kuriji Hruševec, tada, doduše samo formalno, u vlasništvu obitelji Matačić. Kurija, koju smo mi đaci zvali dvorcem, nalazila se na brežuljku (dolazeći od Klanjca) s lijeve stane od tzv. nekadašnje Rubidove ceste koja je tada jedina povezivala Klanjec s Tuheljskim Toplicama i Velikim Trgovišćem odakle se vlakom išlo za Zagreb. Vanjski dio zgrade bio je jako uščuvan. Lijepo su izgledali i fasada, i krovište, i ulazne stepenice od siva mramora. Dvorište je bilo puno voćki i raznog drveća koje nismo poznavali. Unutrašnjost je, s druge strane, bila devastirana. Stepenice za prvi kat bile su srušene, a podrum zapušten pa u njega nismo smjeli silaziti…U svakom razredu bilo je mnogo učenika (najmanje tridesetak po razredu), a dolazili su iz okolnih sela. Koliko se sjećam, u školi su radila tri učitelja: učiteljica Slavica (ne sjećam se prezimena) te bračni par Vlasta i Ivo Modrovčić, ravnatelj škole. Nastava se u kuriji održavala do 1953. godine, a onda je škola preseljena u poludovršeni zadružni dom tik uz cestu… Moram priznati da mi je bilo žao otići iz našeg lijepog dvorca…I za kraj, jedna tužna uspomena. Jednog dana, a bilo je to školske godine 1955./1956., dok smo se vraćali iz škole, bacili smo pogled prema brežuljku  i zaprepastili se jer ondje više nije bilo naše škole, našeg dvorca. Godine 1955. on je i službeno oduzet obitelji Matačić i dan novim vlasnicima. Oni su ga srušili, a građu su seljaci odvozili svojim kućama. Još jedno lijepo zdanje nestalo u nepovrat nečijom krivom odlukom…

A sad ljubavna priča… Jedno od petero Tomine djece, sin Lazar, vjenčao se s Anom Kučtić te imao dvoje djece: Mariju i Gezu. Ostalo je zapisano da je Geza Matačić rođen 19. prosinca 1867. u Tomaševcu kraj Klanjca i da je njegov otac Lazar živio u kuriji Hruševec u Lučelnici.

Mladi konjički oficir, pripadnik zagorskog sitnog plemstva iz Lučelnice, Geza Matačić, uzbudio je čitavu tadašnju Europu svojom ljubavnom pričom i viteškom odanošću prema kćeri belgijskoga kralja Leopolda II, princezi Louisi Koburg. Već bi i ljubavna veza Geze rođenog u našem Tomaševcu i belgijske princeze bila sama po sebi intrigantna i uzbudljiva, ali kad se tome pridoda da je princeza u trenutku kad se zaljubljuje u našega Gezu bila udana za njemačkog princa Philippa jasno je zašto je bila i skandalozna. Njihova priča prožeta je brojnim intrigama, dvobojima, zatvorskim pa i smrtnim kaznama, o čemu su pisale ondašnje novine širom svijeta te je i mnogo godina kasnije inspiracija za romane, kazališne predstave, televizijske serije. Ljubavni zaplet započeo je u Beču, gdje je Louisa živjela sa suprugom i dvoje djece koje je zbog Geze napustila. Austrijski dvor prisilio je Gezu na dvoboj s Louisinim suprugom, kojem će Matačić poštedjeti život pucajući u zrak. Ljubavnici su se uputili se na rastrošni put po Europi, no budući da su ubrzo osiromašili, stigli su u Zagorje te neko vrijeme živjeli u Loboru. Geza će biti optužen za falsificiranje milijunskih mjenica te za svoju dragu preuzeti odgovornost. Smatralo se da je i to bila spletka dvora. Osuđen je na šest godina robije i gubitak časničkog čina, a Louisa je bez milosti smještena u umobolnicu. Ni punih pet godina robije nisu uništili ovu ljubavnu priču te će Geza baš kao princ iz bajke oteti svoju ljubav iz umobolnice. Par se nakon toga selio Europom, Geza je nabavljao novac na ne baš moralan način, a Louisa se sve više udaljavala od njega, a približavala svom starom životu na dvoru. Kad se teško razbolio i završio u bolnici u Beču navodno ga nije nijednom posjetila niti željela vidjeti. Umro je i pokopan u Parizu. Ljubav koja je potresla Europu ipak nije dočekala sretan kraj…

Spomenka Štimec, naša književnica i vlasnica kurije u Hrašćini, potaknuta knjigom Dana Jacobsona Sve za ljubav, upustila se zajedno sa svojom sestrom u istraživanje ove ljubavne zgode te je zahvaljujući vremenu i trudu uloženom u pretraživanje arhiva uspjela u svojoj kuriji postaviti i izložbu sa stotinjak dokumenata. Vrijedno pogledati…

Hvala Brankici Greblički za prisjećanje na nestali Hruševec.

P.S. Zahvaljujući našim vjernim pratiteljima na društvenoj mreži saznali smo da je učiteljica Slavica iz sjećanja gđe Brankica – gđa Tomislava Ševeljević i da nikada nije zaboravila Lučelnicu i Hruševec! 

Budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

 

24. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.16

Pozdrav svima,
Danas o jednoj malo bolnoj temi…

Nove Dvore Cesargradske podigao je 1603. godine slavni hrvatski ban Toma II Erdödy. Znameniti hrvatski povjesničar Gjuro Szabo u knjizi Kroz Hrvatsko zagorje vidio je to ovako: „Da, Hrvatsko je Zagorje domaja crkva, samostana, gradova, dvorova, plemstva, kmetova, domaćih i stranaca, kraj kupališta, kraj rudarski, napose kraj ugljenika. Ali sve što su ljudi stvorili, sve to mora i proći, i evo stajao sam baš u one dane kod Radakova, kad su lijepi i solidno gradjeni dvor, u kojem su neko vrijeme bili smješteni i franjevci, rušili i danas je netragom nestao… Na domaku smo Novih Dvora Klanječkih, krasna se cesta ovuda vijuga, javlja se kula s napisom nekoga Erdöda, pa za čas ulazimo kroz pompozna vrata u nikada svršeni dom Erdöda: tu se koči smjelo veliki grb Erdöda i napis: „THOMAS ERDOEDY, COMES PERPETUUS MONTIS CLAUDII 1603“. To je dakle djelo Tome Erdöda, koji stoji tamo u Zagrebu u katedrali kod oltara sv. Marije, isklesan iz kamena, nad svojom rakom, koju je zajedno s njegovim sarkofagom zatrpao gospodin Bolle kamenjem, stoji ne kao mrtav, već kao da se ironički smješka nad ispraznosti života. On, koji je mlatio Turke, koji se protivio nepravednosti Madžara…“
Nakon Tomove pobjede nad Turcima kod Siska 1593. godine, u Zagorju nastaju povoljne prilike za izgradnju dvoraca i kurija, a prvi zagorski dvorac zatvorenog tipa s unutrašnjim dvorištem bili su upravo njegovi Novi Dvori Cesargradski. Gradi ih u trenutku kada oštećeni i nepristupačni Cesargrad više nije bio pogodan za stanovanje moćne vlastelinske obitelji. Posebno je zanimljivo da su građeni i s prvim naznakama baroka. Podignuti 1603., o čemu svjedoči originalni kameni klesani grb pohranjen u Hrvatskom povijesnom muzeju, bili su preteča takve gradnje jer ona primjerice u Beču započinje tek 1610.! Druga je zanimljivost da oni zapravo nikada nisu bili dovršeni.
Mario Beusan ovako opisuje vjerojatni unutarnji izgled: na prvom katu Novih Dvora bili su sljedeći sadržaji: glavna dvorana ili “palača”, grofova radna soba, biblioteka u kuli ili dvorski arhiv, spavaće sobe grofa i grofice, sobe za goste, sobe za djecu i dojilju, sobe lične posluge, upravitelja i kapelana. U prizemlju: dvorska veža, portirnica, soba pisara i dvorska kancelarija, veliki i mali dvorski podrum, spremnice za plodine, smočnice, dvorska kuhinja, dvorska pekarnica, prostorija za poslugu, soba vrtlara, dvorski zatvor i dvorska kapela.
Novi Dvori možda su najpoznatiji po tome što se Antun Mihanović po odlasku u mirovinu 1856. nastanio, po svoj prilici, u južnoj kuli koju je unajmio od obitelji Erdödy., i ovdje je umro od srčane kapi 1861.
«Nakon dvadeset godina boravka na jugoistoku Europe i u predvorju Azije Mihanović se vratio kući jer je ovaj dio Zagorja smatrao svojom kućom. Karakteristično je da se nije nastanio u Zagrebu nego u «gori zelenoj, pri lipi sjenitoj». Moglo bi se reći da je to učinio zato što su tu živjele njegova majka i sestra i što je tu imao pod rukom toplice za svoju reumu. To su jamačno bili važni razlozi, ali je najvažnija ipak bila ljubav prema tom kraju. Došao je, napokon, doma» piše Jelena Očak u svojoj knjizi Antun Mihanović.
Vlastelinstvo koje je imalo i značajan gospodarski posjed u 18. stoljeću podijeljeno je između dvije grane obitelji Erdody, a oko 1860. dvije petine vlastelinstva Ivan Nepomuk Erdödy prodaje Jakovu Bruckneru, židovskom poduzetniku, kojem je dvorac oduzet nakon Drugog svjetskog rata.
Iako mi najčešće mislimo da je njegova tužna sudbina započela nakon Drugog svjetskog rata, već i prije nije bio u sjajnom stanju. Tako u svom «Izvještaju o radu zemaljskog povjerenstva za očuvanje spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji: Spomenici kotara Klanjec i Pregrada u g. 1911» , Đ. Szabo opisuje njegovo stanje: „… Ulaz sa sjeverne strane teškim je svodom pokriven, vanjskim i iščezlim – nutarnjim dverima zatvoren. U tom se sjevernom krilu nižu soba do sobe, puste i prazne. Izvana je dolnji sprat urešen velikim kvadrima u žbuki, kojima su rubovi crnilom označeni. Stupiv u dvorište, zapazit ćemo, da dvor zapravo nije nikad dozidan bio; južna je strana tek prikrpina. Na sjevernoj strani vide se poznate galerije; još stoje lukovi na stupovima u prvom spratu; prizemno su neukusno zazidani. U istočnom krilu prebiva sadašnji vlasnik, dok je u zapadno krilo ugrađena kasnije barokno svođena, danas potpuno prazna kapelica sa zvonikom podignutim g. 1812. U tom je krilu i smrtna soba pjesnika Mihanovića. Zidovi su ispucani, sve je puno krša i zapušteno… Ljetos se sjeverozapadni toranj srušio od ostarjelosti i nemara.“
Ipak fotografija iz 1947. godine pokazuje da je dvorac gotovo u potpunosti preživio Svjetski rat, ali već do 1948. teško je oštećen. “Sve što su ljudi stvorili, sve to mora i proći…” rekao je Gjuro Szabo, no teško se može prežaliti kaj se to dogodilo baš našim Dvorima…
I još jedna zanimljivost…ljepša od sudbine Novih Dvora. Naša poznata novinarka Višnja Starešina snimila je nedavno dokumentarni film „Stepinac: Kardinal i njegova savjest”. Između ostalog, film donosi priču o židovskoj djevojčici Renati Bauer, danas Carmeli, preko koje je ispričan odnos nadbiskupa Stepinca prema holokaustu. Zajedničkim istraživanjima autorice i Renatine obitelji iz Izraela otkrivena je intrigantna priča o djevojčici koju su u vrijeme NDH posredstvom kardinala Stepinca neko vrijeme skrivale u svom samostanu sestre karmelićanke na Vrhovcu u Zagrebu. Kako je njezina obitelj znala da su je iz samostana odveli u bolnicu i izvadili joj mandule kako ne bi mogla reći Nijemcima da je Židovka, da je poslije samostana postojala “žena koja ju je spasila”, da je imala “dvorac negdje na selu”, “da je imala dva sina koji su bili liječnici i kći”, da je žena bila podrijetlom Židovka, da su Renatu odgajali u katoličkoj vjeri…. otkriveno je da je Renatu i još jednu židovsku djevojčicu, Ingu, u svome dvorcu Novi Dvori, od svibnja 1943. godine skrivala obitelj Bruckner. Između ostalih, spasila ju je Ferika Bruckner, koja ju je skrivala do kraja rata i o njoj brinula sve do Renatina odlaska u Izrael 1952. godine.

Neki drugi put… o Novim Dvorima u kojima je bio kotarski sud, o školi u Novim Dvorima…

P.S. Kako od ponedjeljka Kulturni centar ponovno radi, vjerojatno ne budem stigla pisati štiklece svaki dan…najte zameriti…ako ima neka tema koja vas posebno zanima ili mislite da bi i drugi trebali nekaj više saznati o tome, javite.
Snježana

Budite nam dobri i čuvajte se i dalje!
#ostanidoma

 

23. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.15

Noć je knjige … Ovogodišnja tema – Knjige koje su mijenjale svijet – zahvatila je i devetu Noć knjiga koja se povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava i Dana hrvatske knjige večeras po prvi puta održava u virtualnom svijetu. Na stranici www.nocknjige.hr možete pogledati kojih je to 500+ programa prijavljeno za devetu Noć knjige 2020, kliknuti na priložene poveznice (neki su programi na internetu, neki na Facebooku, Instagramu, YouTube kanalima…) i provjeriti je li točna ovogodišnja poruka S knjigom nisi izoliran!

A knjige koje su mijenjale svijet imamo i mi!
Knjižno blago franjevačkog samostana u Klanjcu zasigurno bi poželjela svaka knjižnica!
Uz prošli Mjesec knjige, zahvaljujući Ogranku Matice hrvatske, dr.sc. Marini Krpan Smiljanec i p. Vatroslavu Frkinu, imali smo sjajnu prigodu podsjetiti se na intrigantne podatke o klanječkim inkunabulama.
Ikunabula je naziv za knjige tiskane u Europi do 1500. godine. Nakon izuma Gutenbergovog tiskarskog stroja, jednog od najvećih i najvažnijih čovjekovih otkrića, počinje tiskanje prvih „knjiga koje su mijenjale svijet“, a u samostanskoj knjižnici u Klanjcu sačuvane su čak tri.
Radi se o Biblijama na latinskom jeziku, a najstarija je objavljena u Veneciji 1482-1483. Biblija iz 1487. godine jedini je primjerak u Hrvatskoj, a treća inkunabula jedna je od samo 23 postojeća primjerka u svijetu! Ne čude zato riječi patera Frkina, jednog od najboljih poznavatelja inkunabula u Hrvatskoj, kako veliki dio naših samostana ima po nekoliko inkunabula, ali u Klanjcu je svaka inkunabula povijest za sebe!

Vrijedne i nama vrlo zanimljive knjige u svom fundusu ima i Gradska knjižnica i čitaonica „Antun Mihanović“. Autori su im naši Klanjčani, dr. Ivan Broz, Franjo Iveković, Ćiril Metod Iveković, Kvirin Broz, Josip Canić…

No, osim čuvaonica i posudionica knjiga, knjižnice su puno više od toga. Tako su i sve klanječke knjižnice i čitaonice, od one prve osnovane daleke 1886., do ove današnje, imale razgranatu društvenu djelatnost. Bila su mjesta okupljanja i druženja. Vjerujem da nekima od vas fale u ovo doba korone naši mali susreti petkom u dvorani iznad knjižnice, uz kakav književni susret, Sikijevu gitaru i uglazbljene hrvatske pjesnike, kakva izložba, predavanje ili koncertić… E, da bi vam to falilo još i više, dijelimo s vama pozivnice Hrvatske čitaonice u Klanjcu za zabave i to pokladne. Iako nije vrijeme Fašnika, sigurni smo da su bile jako vesele. A to nam baš sad treba. Kako na pozivnicama piše i da „ SAMO NEČ fašinske novine izlaze u ponoć“, donosimo vam i naslovnice novina iz te 1939. i 1940. godine čiji je izdavač bila Novinarska sekcija Hrvatske čitaonice, a tiskane su u Novinarskom domu u Lepoglavcu 😉

Do sutra, budite nam dobri i čuvajte se još malo!
#ostanidoma

 

22. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.14

Pozdrav,

danas se vraćamo u osamdesete…Iako će svaka generacija s punim pravom reći da su najbolje godine bile upravo one u kojima je ona živjela ili živi, na sreću, još uvijek svoju mladost, osamdesetim nitko ne može oduzeti pravo da kažu za sebe da su bile posebne! Pravi CRNO-BIJELI SVIJET! Sve ono što smo nedavno gledali u televizijskoj seriji, u stvarnosti je bilo još bolje i zanimljivije. A tek glazba!! No, mi vas na trenutak, više slikom, manje riječima, vraćamo na Klanječke jeseni tih godina. Fotografije su malo izblijedjele, ali sjećanja sigurno ne! Zahvaljujući osobito agilnoj, uvijek punoj ideja i pozitivne energije, Lidiji Jambrešić Marković, dugogodišnjoj direktorici Turističkog saveza tadašnje općine Klanjec, započela je ta lijepa tradicija kulturno-zabavnog programa i društvenog okupljanja na klanječkom trgu. Uz domaće glazbenike, TS „Zelenjak, Žarka Siročića, tek osnovanu folklornu sekciju KUD-a „Antun Mihanović“ s Brankom Poljakom, prepoznatljiv znak Klanječkih jeseni bio je i legendarni hrvatski glumac Ivo Serdar. Po njegovom Štefu iz Klanjca, klanječkom mudrijašu “kaj o vsemu grunta i u vse se razme” , a kojeg je izmislio Fadil Hadžić, naš je mali grad postao poznat u gotovo svakom mjestu u bivšoj državi. Iako treba priznati da smo tih godina imali mi i svojega Štefa iz Klanjca, nadaleko poznatog mesara Štefa Ricijaša, ispred čije su mesnice vikendom Zagrepčanci čekali u redovima. Kaj zbog mesa, kaj zbog nogometnih razgovora. Uz Ivu Serdara, nezaobilazni dio Klanječkih jeseni bili su recitali Nade Klašterke, pjesnikinje i glumice koju smo gledali u popularnim serijama “Naši i vaši”, “Gruntovčani”,  “Dirigenti i mužikaši“, a koja nas je u 92. godini napustila upravo na dan kada nas je prošli mjesec probudio potres. Štandići s domaćim proizvodima, nezaobilazni licitari i široki osmjeh tete Mire Petrišić, tombola, kotlovina i zabava na promenadi…toplo, iskreno, srdačno.

Vjerujem da će starije razveseliti ove gotovo četrdeset godina stare fotografije, a našim mlađim pratiteljima možemo dati zadatak da si među ovim malim klincima na placu nađu roditelje!

Do sutra, kak bi rekel Štef iz Klanjca – bok dečki, bok puce!

Budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

 

 

21. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.13

Pozdrav svima, a posebno onima koji su išli u klanječku školu!

Ako ste nekim slučajem propustili uzeti u ruke monografiju klanječke škole koja je 2016. izdana uz 175 godina javnog školstva u Klanjcu svakako vam toplo preporučamo da to učinite. Naše Jadranka Husnjak, prof., Barbara Beronja, prof., Dragica Gajšak i Melita Ulama sa suradnicima stvarno su napravile reprezentativnu i silno zanimljivu knjigu. Baš kao što kroničari franjevci u samostanskoj kronici prate život samostana i župe, ali donose i niz podataka i zanimljivosti iz svakodnevnog života grada i njegovih stanovnika, tako i upravitelji, direktori i ravnatelji škole u Klanjcu na stranicama školskih spomenica i ljetopisa zapisuju osobe i događaje koji su obilježili školski život u njihovim godinama, ali i sve ono što na koncu čini našu zajedničku povijest. A koja je sve samo ne prazna i dosadna. Danas tek nekoliko crtica, tek kao inspiracija za pažljivo čitanje, baš onako od stranice do stranice, i otkrivanje pravog bogatstva podataka koje su autorice s puno truda iščitale, istražile, potražile i zapisale na jednom mjestu.

Pa jeste li recimo znali da se nakon potresa 1880. kojega danas spominju sve dnevne novine, snažan potres dogodio na samu uskrsnu nedjelju, 14. travnja 1895., na sreću bez velike štete, a 18. siječnja 1917. u 9:30 i 11:30 osjetio se u Klanjcu žestoki potres koji je „…pak u samom mjestu znatnije štete prouzročio. Mnogo gore je prošlo susjedno mjesto Brežice. U Štajerskoj su gotovo sve kuće porušene“. Osim toga tri mjeseca nije padala kiša pa je uništila sav prinos. I ova naša borba s koronom nije zasigurno prvi susret Klanjčana sa zaraznim bolestima i to u životnim prilikama neusporedivo težim od naših današnjih. Tako su od 1872. do 1880. djeca često izostajala s nastave zbog epidemija difterije, boginja, tifusa, ospica. Ponekad se tijekom godine nastava morala i obustaviti, a u Spomenici je zabilježeno da je od bolesti skrlet (šarlah) više djece umrlo. Na kraju Prvog svjetskog rata nastava nije mogla ni početi jer je vladao šarlah, tifus i griža. U ljeto 1918. opet se vratila griža, a na kraju se proširila i španjolska groznica. „Mnoge kuće izolirane su radi priljepčivih bolesti. Djeca nemaju najnužnijeg odijela i obuću jer se ne može ništa dobiti. Poljskim radom su upravo uništena, pa vanredno teško misle. Od silnog umora dršću ruke, pa je pismo ispod kritike. Svemu se pridružila i nestašica svjetla pa je svaki rad veoma otežan“.
A sad ipak nešto vedrije…
* šk. god. 1891/92. u školi su uzgajali svilene bube i to na tavanu i u zbornici. Za njihovu prehranu djeca su donosila lišće dudovog stabla s imanja Novi Dvori. Na kraju taj eksperiment nije bio isplativ pa je općina imala samo financijsku štetu (vidite da je i prije bilo propalih projekata!).
* u Klanjcu je 20. veljače 1898. osnovana podružnica Crvenog križa
* početkom 20. stoljeća Klanjec je imao šegrtsku školu i u tom je razdoblju više od pedeset majstora iz Klanjca i okolice (Ledine, Police, Gredice) primalo u nauk šegrte koji su kod njih ne samo radili već i živjeli, šegrtsku školu pohađali su isključivo dječaci
* Spomenica bilježi i aktivnosti zelenog kadra pa je tako u studenom 1918. zapisano: „Zaljubljenici Rusije prenijeli su i u našu domovinu boljševički pokret pa je isti zahvatio gotovo cijelu našu domovinu. I naše mjesto nije na žalost bilo pošteđeno. Dne 1. u večer provalili su vlastelinstvo Novi Dvori te su ponijeli sve sa sobom. Ni čavao nije ostao u zidu…!
* prema podatcima iz 1938. na području Klanjca postojale su tri pučke škole: Državna osnovna škola Letovčan Novodvorski, Državna narodna osnovna škola Klanjec i Državna narodna mješovita osnovna škola Cesargradski Dvori
* 1945. u zgradi starog hotela (kasnije Narodno sveučilište) otvoren je internat za prihvat djece s Kozare
* 1950. otvoreno je kupalište na mjestu današnjeg školskog parkirališta koje je bilo pogonjeno na naftu i benzin i imalo 6 tuševa; dvije godine kasnije prenamijenjeno je u zgradu za prosvjetne radnike
* u rujnu 1951. školu je po drugi put posjetio Tito koji je tom prilikom za izgradnju planinarskog i lovačkog doma poklonio Planinarskom društvu 50 000 dinara
* 1952. osnovano je u Klanjcu Društvo „Naša djeca“, a godinu nakon i zabavište za djecu koje je radilo dva puta tjedno po dva sata i u kojem su dobrovoljno dežurali učitelji i majke
* za groblje u Klanječkom Dolu škola je 1953. ustupila općini školsko zemljište
* nakon zatvaranja internata, u zgradi u kojoj je kasnije bilo klanječko kino, otvoren je hotel Zelenjak, a ispred je bilo odbojkaško igralište
* 11. 11. 1956. stigao je prvi vlak u Klanjec, a 20. 5. 1962. puštena je u promet autocesta Zagreb – Kumrovec (u samo godinu dana izgrađena), a svečanost je bila na vijaduktu Klanjec.
* 5. siječnja 1957. u zadružni dom stigao je prvi televizor, a nabavilo ga je Kulturno- prosvjetno društvo Mihanović uz pomoć donacija; te je godine počela i izgradnja prve stambene zgrade u Klanjcu
*1966. otvorena je školska zgrada kakvu danas poznajemo i škola nosi naziv Osnovna škola „Krsto Iveković“
* početkom šezdesetih svake se nedjelje pod nadzorom učitelja održavao ples za učenike sedmih i osmih razreda… „Svrha ovih plesnih prijepodneva je da učenici steknu osnovno znanje o najjednostavnijim plesovima kao i da usvoje manire kulturnog ponašanja pri plesu“

I da, školska monografija je otkrila i da Antun Augustinčić kao klanječki pučkoškolac nije imao peticu iz risanja!

Hvala našoj prof. povijesti Jadranki Husnjak i suradnicama, monografiju možete posuditi u našoj knjižnici, a mi ćemo vam još sigurno pisati i to o školama u Novim Dvorima, Letovčanu i Lučelnici, ali i podijeliti neke zgodne stvari koje nisu stale u knjigu.

Do sutra, budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

 

20. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.12

Pozdrav,

Iako znamo da mnogima nedostaju izleti ovoga proljeća, a osobito oni HPD-a „Cesargrad“, nadamo se da ste barem malo planinarili i pješačili ovoga vikenda. Naravno, onako kako se sad jedino smije, sami ili sa svojima iz kuće, a baš tako se na naš Cesargrad penjao i August Šenoa. O tome u Hrvatskom planinaru 1932. piše njegov sin Milan:
„Ja sam svršio drugi gimnazijski razred, otac mi reče, da ćemo odsada nas dvojica putovati, a majka i sestra neka idu u kakvo ljetovalište ili kupalište. I zbilja, majka i sestra otpraviše se u Dobrnu, a otac i ja odosmo kolima u Klanjec pokraj Novih dvora, popesmo se na Cesargrad, pohodismo grob Antuna Mihanovića, spustismo se kroz čarobni Zelenjak do Tuhlja i Pregrade, posjetismo Novi Tabor, spustismo se onda na Sutlu, i eto nas u Rogaškoj Slatini…“
Bio je to, na žalost, njegov zadnji odmor sa sinom…

Obećali smo vam nekaj o planinarima…
Zahvaljujući velikoj ljubavi prema planinarstvu i HPD-u „Cesargrad“ našeg Marijana Pleška danas su nam poznati brojni zanimljivi, a nekada i intrigantni podaci iz povijesti klanječkih planinara.
Iako se u klanječkom kraju, a osobito na Cesargrad, planinarilo i ranije te postoje podaci o organiziranim dolascima starijih planinarskih društava, prvi pisani dokument o namjeri osnivanja planinarskog društva u Klanjcu je dopisnica klanječkog odvjetnika dr.Stjepana Ivekovića Hrvatskom planinarskom društvu u Zagrebu od 2. prosinca 1932. g. na kojoj piše: „ U Klanjcu htjeli bi osnovati društvo te Vas molim da mi izvolite poslati pravila“. Već 6. prosinca stiže odgovor i sva potrebna dokumentacija, ali ništa se ne događa, a na požurnicu dr. Iveković odgovara „kako u Klanjcu nema dovoljno zanimanja za osnutak podružnice“. Treba reći da je još ranije klanječki odvjetnik Avelin Stahuljak (1924.) uputio Hrvatskom planinarskom društvu Zagreb zamolnicu za prijam u članstvo. Je li osnivanje društva u Klanjcu bilo na neki način spriječeno ne možemo tvrditi, ali je činjenica da dr. Stjepan Iveković kasnije nije sudjelovao u osnivanju niti pokazivao interes za planinarstvo.
1933. Prva hrvatska štedionica prodaje ruševine Cesargrada s okolnim zemljištem Hrvatskom planinarskom društvu Zagreb, ali sve do kraja 1936. nema nove inicijative u Klanjcu. Tada klanječki kotarski liječnik dr. Josip Muhvić obnavlja zahtjev za osnivanje Podružnice Hrvatskog planinarskog društva u Klanjcu. No, slijedi nova zavrzlama jer je liječnik Muhvić u međuvremenu premješten u Otočac i obavještava Središnjicu kako su kotarski čelnici: dr. Josip Rupčić, načelnik, Žarko Šimat, pristav i Štiglić, školski nadzornik spriječili osnivanje! Dr. Muhvić piše i da su ti isti režimski čelnici pokušali sami sazvati osnivačku skupštinu, ali na koju iz Klanjca nitko nije došao. Ah, ta politika!!! Tada središnjica HPD-a Zagreb moli predsjednika Kotarskog suda u Klanjcu dr. Maksimilijana Stepinca da se primi osnutka društva. Osnivačka skupština konačno je održana 17. travnja 1937. u gostioni Alberta Novaka (stari hotel), a iz sačuvanog zapisnika vidi se da je zaključeno da se društvo zove Hrvatsko planinarsko društvo Cesargrad Klanjec, a kao osnivači svoj potpis stavljaju najugledniji klanječki građani, njih 24. Odvjetnici, suci, općinski načelnik i bilježnik, službenici, trgovci, studenti… Pretpostavljamo da mislite da je time HPD „Cesargrad“ konačno osnovan. E, nije!!!! Da bi se nakon Osnivačke skupštine potvrdila Pravila (danas bi to bio Statut) morao je, vjerovali ili ne, reagirati sam ban! Naime, kotarske vlasti u Klanjcu nisu željele prihvatiti Pravila Društva te svu dokumentaciju šalju na uvid nadležnom ministarstvu u Beograd. U lipnju središnjica HPD-a Zagreb moli hrvatskoga bana dr. Viktora Ružića da se osobno zauzme u Beogradu kako bi se priznala Pravila te tako banskom intervencijom Klanjčani konačno u rujnu 1937. dobivaju svoje planinarsko društvo! Za prvog predsjednika izabran je odvjetnik dr. Milivoj Stahuljak, a za tajnika Dragutin Drčić, službenik u Klanjcu. Nakon cijele te drame, ne čudi da je Društvo već iduće nedjelje organiziralo narodnu veselicu u Zelenjaku za članove, ali i druge građane Klanjca i okolice, a sve to sljedeće nedjelje ponovilo na Cesargradu.

Do sutra, budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

 

18. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.11

Pozdrav,

Jedan od najpoznatijih klanječkih posjetitelja, kojeg je „upravo začarala“ ljepota klanječke okolice „te se nije mogao dosta nagledati krasne prirode“, bio je veliki hrvatski književnik August Šenoa. Tako u „Viencu“ 1880. objavljuje pjesmu „Na grobu Antuna Mihanovića“ u kojoj su vjerojatno najljepši stihovi ikad napisani o našem klanječkom kraju:

…Da rajsku knjigu čitam, bilo mi je,
Sred zelen-čisla nebotičnih visa,
Ta ljepše Bog nam nigdje ne napisa;
Krasota prirode se tude štije,
Pismena silna, mila, slavna, zlatna,
Od kojih srce do dna se koleba,
Gdje duša misli, da je nasred neba,
Pismena zlatna, umu neponjatna.
Divotom smamljen pita čovjek tudi:
Ta je l’ to zemlja? Živu l’ ovdje ljudi?…

No, znate li koji je bio povod Šenoina dolaska u Klanjec? Bila je to mlada misa njegova prijatelja Vjekoslava Homotarića, Klanjčana koji će ostati zapamćen kao nezaboravni tuheljski župnik. Dr. Rudolf Horvat objavio je o tom događaju vrlo zanimljiv članak u Hrvatskom Zagorcu, listu za pouku, br. 214.

„Početkom kolovoza godine 1880. služio je u Klanjcu svoju prvu svetu misu domaći sin Vjekoslav Homotarić. Primicije (prva misa op.a.) su uvijek u Zagorju bile veoma svečano proslavljene. Tako bijaše i godine 1880. u Klanjcu, gdje su roditelji mladomisnika Homotarića priredili veliku gozbu, kao da se ženi njihov sin. Homotarić je već kao klerik bio hrvatski pisac. Kao takav upoznao se s Augustom Šenoom… Nije dakle čudo, što je mladomisnik zaželio, da kod najveće njegove svečanosti bude prisutan Šenoa, koga su općenito smatrali prvakom hrvatske književnosti… Svi se klerici radovahu, da će tom prigodom vidjeti i slavnoga Šenou. Medju klericima bijaše prisutan i mladi pjesnik M.Z. koji Šenoin boravak u Klanjcu opisuje ovako:
„Šenoa se dovezao sa sinom. Da vidiš skoka! Ljudi – domaći Klanjčani – šaptahu: „To je čovjek koji knjige piše!“ A mladež koja je u ono doba polazila škole, sabrala se oko Šenoe, te ga je pratila po Klanjcu i okolici. Medju tom mladeži bio sam i ja. Prva je Šenoina bila želja da posjeti grob Antuna Mihanovića…Otpratismo ga onamo, a Šenoa otkrio glavu i upiljio pogled u kamen, koji pokriva kosti pjesnika hrvatske narodne himne. Bijaše to svečan i ganutljiv momenat. Pjesnik nad grobom pjesnikovim…Sutradan bijahu primicije. Gruvanje je mužara već u ranu zoru navijestilo svečan dan. Iz svih sela oko Klanjca pridolazio je narod da prisustvuje prvoj svetoj misi… I Šenoa je prisustvovao svetoj misi, koju je prvi put odslužio Vjekoslav Homotarić…Poslije primicija otpratio je sav narod mladomisnika natrag do njegove rodne kuće. Kako bijaše ljetno doba, nije objed bio priredjen u tijesnoj kući, nego u prostranom vrtu. Tu je pod improviziranom sjenicom u hladu sjedio i August Šenoa, okružen samim svojim štovateljima. Šenoa je kao izvrstan govornik izdašno pomagao službenom stoloravnatelju… Stanke izmedju zdravica ispunjavao je Šenoa duhovitim dosjetkama i nedužnim šalama, kojima je zabavljao sav svoj okoliš…“

9. kolovoza Šenoa će iz Klanjca poslati zadnje pismo svojoj ženi Slavi, točno tri mjeseca prije potresa koji je zadesio Zagreb i promijenio život obitelji Šenoa. Pismo se čuva u Kući Šenoa u Zagrebu i sadrži krasan opis Klanjca. I baš kad smo se spremali organizirati jedan zajednički posjet, došla je korona, a nakon nje i potres u kojem je stradala i Kuća Šenoa…

Sutra je nedjelja, najdraži dan svakog planinara… pa je li i Šenoa planinario i pješačio u klanječkom kraju i što o tome piše u Hrvatskom planinaru 1932. i još ponešto iz povijesti klanječkog planinarstva čitajte u novom štiklecu!

Budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

17. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.10

Pozdrav svima…

Na današnji je dan 1869. rođen naš Oton Iveković kao četvrto dijete u obitelji Aleksandra i Ruže rođ. Hrbud. U matičnu knjigu rođenih upisan je pod rednim brojem 65 kao Otho Stephan, a adresa upisana po rođenju je Klanjec, kućni broj 68.
Poznato je da je već u klanječkoj pučkoj školi crtao po školskoj tablici i to upravo ono što će obilježiti cijeli njegov ogroman slikarski opus, a to su likovi iz hrvatske povijesti. Inspiracija je dolazila iz čestih i brojnih pričanja o hrvatskoj prošlosti u njegovu domu i domu Brozovih gdje je bila udana njegova teta, očeva sestra, i u kojem je rođen i dr. Ivan Broz, autor Hrvatskog pravopisa, prvog pravopisa koji je zaista bio na snazi te služio kao osnova svim kasnijim pravopisima. Doznaje se iz njegove obitelji da je Oton bio živahan, temperamentan i tvrdoglav dječak koji je u gimnaziji zbog svoje opčinjenosti poviješću i slikanjem zanemarivao ostale predmete. Kad mu brat Ćiril Metod odlazi na studij arhitekture u Beč i Oton bi rado za njim kako bi tamo upisao slikarstvo. To se, na žalost, neće dogoditi i to zbog novčanih neprilika. Naime, njegov otac Aleksandar sudjelovat će u narodnim nemirima 1883. te ne samo izgubiti činovničku službu na kotarskom sudu, već i završiti u zatvoru. Očekivao je pomoć svoga strica kanonika Franje Ivekovića, ali je ovaj ipak bio skloniji tome da Oton postane dobar soboslikar. Nakon što je naslikao svoju prvu datiranu sliku – Rastanak Katarine i Petra Zrinskoga i zaradio nešto novaca, pješice se uputio u Beč. Njegova upornost dovela ga je do toga da je na vrijeme upisao u Beču ljetni semestar kao student gost, a 1888. postaje redovni student. Ali ne zadugo. Čini se da je temperamentni Oton često dolazio u sukob s profesorima na Akademiji, a zbog svog inzistiranja na slikanju isključivo Zrinskih i Frankopana bio je na neko vrijeme udaljen sa studija. U to je vrijeme dobio i svoj nadimak „Zrinjmaler“! Nakon studija, kao štićeniku Ise Kršnjavoga, u Zagrebu mu se otvaraju sva vrata. Imenovan je nastavnikom slikanja na Realnoj gimnaziji, a potom na Obrtnoj školi. Profesor je na Likovnoj akademiji od 1908. do umirovljenja 1927. Godine 1896. ženi se Ljubicom Wodwarskom s kojom će imati dvoje djece, Tomislava i Mariju. Tijekom svog života naslikao je više od tisuću slika, a njegove slike s temama iz hrvatske povijesti (Dolazak Hrvata, Kralj Tomislav, Lijepa naša…) bile su reproducirane u obliku oleografija i kao takve nastanile su se u gotovo svakom domu. S akvarelom klanječke školske zgrade, koju je projektirao njegov brat Ćiril Metod, sudjeluje na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. Akvarel je ukrašavao umjetnički izrađenu sobu koju su za izložbu izradili đaci Obrtne škole, a uz njegovu sliku klanječke škole, u sobi se nalazila i fotografija školskog vrta i pčelinjaka još jednog Klanjčana, Kvirina Broza.
Dva Klanjčana 1900. na Svjetskoj izložbi u Parizu!!!
Svom velikom prijatelju, klanječkom apotekaru Singeru, naslikao je zidnu sliku Zelenjaka u obiteljskoj kući na Trgu A. Mihanovića.
1919. kupuje dvor Veliki Tabor u kojem živi s obitelji do 1935. godine. Nakon uznapredovale bolesti slikar se vraća u Klanjec i uspomenama sa školske pločice. Kod brata Albina, koji drži gostionicu u današnjoj Šenoinoj ulici br. 1 (stara slastičarna, a danas frizeraj), umire od srčane kapi 5. srpnja 1939. Pokopan je na klanječkom groblju, danas Spomen parku znamenitih Klanjčana, ispod krošnje staroga hrasta i po vlastitoj želji s pogledom prema Klanjcu i Cesargradu. Uz otvaranje prošlogodišnje izložbe Oton Iveković-Klanječka platna najbolja poznavateljica njegova djela Snježana Pintarić napisala je kako bi se od njegova života mogao snimiti uzbudljiv igrani film, a mi se, ponosni na našeg poznatog Klanjčana, možemo samo složiti.

Do sutra, budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

 

16. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.9

Pozdrav,

U ovom štiklecu manje teksta, više slika…tema je još uvijek glazba…mali dio klanječkog glazbenog vremeplova s nekoliko jako zgodnih fotografija. Na prvoj je Franjevačko pjevačko društvo. Kao dopisnicu, koju je snimio fotograf Josip Pelikan, šalje Petar Hrbud za Božić 1911. Milanu Hrbudu. Druga je prekrasna fotografija Tamburaškog društva “Mihanović” Gredice iz ostavštine legendarnog fotografa P. Šoštarka. Dragi Gredičani i okolica, zna li netko nekaj više o ovim krasnim ljudima na slici?! Treća je iz tridesetih godina kad se u Klanjcu svira jazz i priređuju prekrasne zabave, uvijek s umjetničkim programom i nekom humanitarnom ili društveno korisnom nakanom (u nekom novom štiklecu pokazat ćemo vam pozivnice koje imamo), a ove preostale klanječke glazbenike već možete prepoznati…oni su iz našeg vremena, samo nekaj malo mlađi…

Do sutra, budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

 

15. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.8

Pozdrav svima, danas imamo nekaj zgodno o glazbi, a kak je tema klanječka, onda naravno o onoj tamburaškoj…

Znamo da svi znate za Tamburaški sastav „Zelenjak“. Uz njega je, uostalom, većina od nas provela neke od najljepših trenutaka u našem gradu, ali znate li za Tamburaški orkestar „Zelenjak“?!?

Dakle, početak je sedamdesetih godina prošloga stoljeća, manifestacija je „Igrajte nam mužikaši“ u Bedekovčini.
Pa iako su na ovoj, jednoj od najpoznatijih glazbenih priredbi u Zagorju, bili samo četiri puta, Klanjčani, ali i Klanjčanke! ostavili su značajan trag. I to kao jedan od najkvalitetnijih tamburaških orkestara u više od pola stoljeća dugoj tradiciji ovog zagorskog festivala. Tu osobitu kvalitetu klanječke sviračice i svirači duguju zasigurno g. Petru Kutnjaku, učitelju muzičke kulture i tehničkog odgoja i ravnatelju klanječke škole (od 1959.-1963. g.) koji je u našoj školi vodio iznimno uspješan tamburaški zbor. „Školski tamburaši bili su dobro uigrana ekipa koja je sviranje shvaćala vrlo ozbiljno. Među njima su se posebno isticala braća Čižmek. Nalazili smo se često, i do nekoliko puta tjedno, ponekad bismo svirali i do kasno uvečer, a uvježbavali smo složene kompozicije klasične glazbe…“ piše učitelj Kutnjak. Ljubav prema tamburici iz školskih dana zadržala se kod mladih tamburaša još dugo kasnije, a 1969. osnovan je Tamburaški orkestar „Zelenjak“. 1970. godine nastupa prvi put u Bedekovčini i to s pjesmama „Šoštareva polka“ i „Sinek“.
Iz te godine je ova fotografija (ne baš najbolja, objavljena u Zagorskom tjedniku 1992.). Na njoj stoje: Josip Horvat (bisernica I), Brankica Milčić (čelo), Krsto Čižmek (bas), Sonja Milčić (brač I), Blaženka Iveković, danas Siročić (bisernica II), Velimir Čižmek (brač II), a čuče Branko Zajec (bugarija), Danica Ricijaš, danas Čižmek (vokal) i Vilim Harapin (vokal).
Mladi, lijepi i izvrsni…
Već 1971. osvajaju nagradu Turističkog saveza općine Zabok za pjesmu „Išli bumo“, a 1972. godine drugu nagradu stručnog žirija. 1973. u orkestru nastupaju Josip Horvat, Brankica Milčić, Sonja Milčić, Veljko Čižmek, Sidonija Pleško, Branko Raumberger, Boško Čižmek, Krsto Čižmek i Ivica Friščić i za izvedbu „Teličke“ i „Popevke o Zagorju“ osvajaju 1. mjesto stručnog žirija. I kak je to i inače često u životu…ono kaj je dobro, kratko traje. Orkestar prestaje svirati zajedno, no naši će Čižmeki i Joco Horvat nastaviti osamdesetih godina i desetljećima dalje nastupati sa „Zelenjakom“. Ali to je već priča za neki novi štiklec koji sigurno nećemo propustiti podijeliti s vama…

P.S.
Baš bi nas veselilo ako netko ima koju bolju fotografiju od ove jedine u našoj arhivi…

Do sutra…budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

14.travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.7

Dragi naši… vjerujemo da vam je i ovaj neobični Uskrs bio srcu drag…

A kak u ovo doba korone gotovo da i „nema politike u našoj butigi“, evo nekaj da ne zaboravite kak nam je bilo još nedavno… i da ne mislimo da su naši stari Klanjčani baš u svemu bili bolji od nas! Riječ je o narodnim izborima, mi bismo rekli parlamentarnim, ali godina nije 2020., nego 1906.

Kroničar je, naime, o izborima u Klanjcu 1906. (Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor op.a) zapisao i sljedeće:

“3. svibnja izbor narodnoga zastupnika u Klanjcu.
Dva kandidata: C. Akačić, rezolucionaš i dr. Ivo Elegović, Starčevićeve stranke prava.
Ja neću sve potanko opisivati. Niti nije moguće, niti se isplati. Izabran bi dr. Elegović javnim glasom većine. Klanjec staro obzoraško gnijezdo na čelu mu «generali» Brozi Janko i Dragutin htjedoše silom Cezara Akačića imati, a nije išlo za rukom.
Kraljevec, Rozga, Tuhelj, većina Sela zagorskih bijaše za dr. Elegovića. Toliko kortešacije, psovanja, huljenja s jedne i druge strane reko bi nije bilo u nijednom drugom kotaru.
Lopov, hulja, ništarija, gular, izdajica itd. i slična krasna epiteta bila su na dnevnom redu, jaja letela po zraku, ne samo na dan izbora samoga, već mnogo nedjelja nakon izbora.
Osobiti «pik» jesu imali na dr. Stahuljaka, vodju Starčevićeve stranke u Klanjcu i na o. Kazimira Vajdića, pošto nije htio glasovati niti za Akačića niti za dr. Elegovića.
Bezbroj «Abzuga» imali smo čast slušati, a to ne samo od muških, nego još više od ženskih i od klanječke dječurlije.
Tri puta je došao C. Akačić u samostan te suznim očima molio o. Kazimira neka ide za njega glasovati. I svećenici: dr. Homotarić, župnik u Tuhlju, Vučer, župnik u Luki, g. I. Rakuša župnik u Vel. Erpenji, g. Kolb kapelan u Tuhlju dodjoše po o. Kazimira, ali sve nije ništa koristilo. «Ja nisam diete, znam što radim» bio je odgovor svima.
Neda se opisati radost Starčevičanaca da je bio izabran dr. Elegović. Na ramenima ga nosiše muži k Špoljariću gdje je bio objed uz gromoviti povik: Živio!! Iz Kraljevca došli izbornici pod zastavom. Njihov vođa na konju Gerjavu držao je u ruki narodnu zastavu.
Akačići pak izgubiše se tiho u narodnu gostionu «k Ivekoviću» gdje proslaviše svoju pogrebštinu. Propali kandidat Cezar Akačić, apotekar sa Sušaka, od žalosti nije mogao ništa jesti, samo crne kave je pio.”

Do sutra… budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

 

11. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.6

Unutrašnjost klanječke crkve Navještenja BDM krase mnogobrojni prekrasni i vrlo vrijedni primjerci sakralne umjetnosti, a u njih se svakako ubraja BOŽJI GROB. Ako bismo sudili po reakcijama posjetitelja koji nisu Klanjčani, vjerojatno se s pravom možemo pohvaliti da pripada među najljepše u Hrvatskoj.
Izrađen je u nekoj češkoj radionici oko 1860. godine, ali nam nije poznato kako je dospio u Klanjec. Pomični oltar Božjega groba izrađen je u tehnici kristalnoga mozaika. Sastavljen je od nekoliko međusobno spojenih kazetnih dijelova izrađenih iz debelog kartona i dasaka koji čine kulisu oltara. Na prednjem dijelu kulisa izrađene su rupe raznih veličina i oblika u koje su umetnuti stakleni brušeni kristali raznih boja i veličina koji, osvijetljeni iz pozadine, čine prekrasan mozaik. Mozaik se posebno ističe kad je u crkvi tama, a i same kulise crne su boje kako bi se osvijetljeni kristali bolje isticali. Staklene kristale iz pozadine osvjetljuju danas električne žarulje, ali zanimljivo je da je bio osvijetljen i u vrijeme kad u crkvi još nije bilo električna struje (klanječka je crkva osvijetljena električnom rasvjetom tek 1948.). Češke kristale osvjetljavalo je tako mnoštvo voštanih svjećica raspoređenih na policama iza mozaika. U centralnom donjem dijelu položen je kip tijela Isusova u grob. U gornjem dijelu postavljen je križ prekriven bijelim platnom izrađen u mozaiku. Sa strane su dva anđela u klečećem stavu. Na bočnom dijelu groba nalaze se rimski vojnici koji čuvaju grob.
Božji grob, koji je danas trajno postavljen ispod kora s lijeve strane ulaza u crkvu, nekada se u Velikom tjednu postavljao u kapelu sv. Franje i u cijelosti bi prekrio oltar sv. Franje. Ispred groba montirala se i drvena ograda crne boje kako bi bio nemoguć pristup vjernika do Isusova tijela položena u grob. Danas se može vidjeti tijekom cijele godine i posebno oduševljava naše najmlađe posjetitelje. Na Veliki petak posebno se okiti obiljem cvijeća, a lijepu tradiciju njeguju naši vatrogasci koji postavljaju stražu kao simbolični čuvari Božjeg groba. Večeras, kao ni sinoć na Veliki petak, nisu uz Božji grob (ali jesu, na žalost, na intervenciji i to čini se svi!!!). No,sigurni smo da je ovo samo nakratko prekinuta tradicija i da će sve opet biti kako treba!
(istražio: Vitomir Zamuda)

Budite nam dobri i čuvajte se! Želimo vam dobro zdravlje i neka nam svima ovaj Uskrs bude ohrabrenje i nada. Lijepe vam blagdane želimo od srca!

 

10. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.5

Godine 1933. slavila se 1900-ta godišnjica Isusove smrti na križu na Kalvariji. U spomen na tu godišnjicu odlučiše građani Klanjca podignuti križni put kod kapele sv. Florijana. Za tu svrhu poklonio je Stjepan Iveković svoje zemljište koje se uzdiže od kapele prema jugu. U župnom arhivu u Klanjcu čuva se njegova darovnica datirana 30. ožujka 1934.
Zanimljivi su uvjeti pod kojima S. Iveković daruje zemljište. Tako osim veličine i namjene poklonjenog zemljišta spominje i „zabranu da se na postajama Križnog puta urezuju čija imena“. Dozvoljava da RKT župa Klanjec održava na tom prostoru bez pitanja vlasnika sve svete obrede «ali za vrijeme crkvenih obreda neima nitko pravo na istom zemljištu postavljati šatore, stolove ili voditi bilo kakvu trgovinu bez sporazuma s vlasnikom». Nacrt za postaje križnog puta zamislio je i nacrtao fra Elektro Maruzzi, a stupove od betona načinio je Marcel Novak. Natpis na oltaru na vrhu kalvarije koja ujedno predstavlja i 12. postaju križnog puta (Isusa razapinju na križ), stoji natpis koji govori o povodu izgradnje:
U spomen 1900 godišnjice smrti Isusa Krista Spasitelja svijeta podigoše ovaj križni put pobožni vjernici iz župe klanječke dobrovoljnim prinosima 1933 – 1935.
Na desnoj strani oltarne menze stoji natpis: A. ŠTVANEK KUMROVEC, što upućuje da je 12. postaju križnog puta – raspeće – načinio Štvanek iz Kumrovca. Izdana je tom prigodom i razglednica-dopisnica s fotografijom Kalvarije i natpisom na poleđini: Kalvarija 1.IX. 1935.
Prva pobožnost obavljanja križnog puta odvila se na sam Veliki petak 1935. uz prisustvo mnoštva naroda iz župe Klanjec i okolnih mjesta. Samostanska kronika događaj posvete opisuje ovako:
«Dana 1. X. (1935) bila je svečana posveta «kalvarije» kod sv. Florijana. Već u predvečerje bio je čitavi Klanjec a naročito «Kalvarija» sva u nakitu i lijepim vijencima. Na sam dan došle su iz sviju okolišnih župa ogromne procesije, a najveće i nejljepša bila je ona iz Tuhlja koju je doveo preč. g. Marcel. Blagoslov križnog puta i prigodno slovo rekao je m. p. o. Teofil Harapin sveučilišni profesor na Antonianumu i Rimu a misu je služio presv. Opat Ferdo Rožić kan. iz Zagreba. Pod misom pjevao je pjevački zbor «Jablan» iz Zagreba. Da uzmogne ovaj zbor doći najviše je žrtvovao samostan a nešto i drugi Klanjčani….Na posveti bilo oko 10000 ljudi…»
Najvjerojatnije je da se pobožnost križnoga puta redovito odvijala na Kalvariji sve do rata 1941. U poratnim godinama Kalvarija je devastirana. Razbijeni su svi reljefni prikazi muke Isusove, zatim svi mali križevi iznad svake postaje, a na 12. postaji koja prikazuje smrt Isusovu na Križu polomljeni su prsti na obje noge Isusova kipa. Cijela Kalvarija, zajedno s devastiranom kapelicom sv. Florijana, prepuštena je polaganom propadanju.
Konačno, godine 1981., mještani Klanjca i Lepoglavca očistit će cijeli prostor. Fra Velimir Tomašković postavit će nove medaljone na pojedine postaje te započinje ponovno obavljati pobožnost križnog puta na Kalvariji, a o. Celzo Vlahović, kapelan u Klanjcu, vlastitim će rukama uređivati zemljišni prostor između postaja te pristupne staze do svake postaje. Pritom mu je netko „dobronamjeran“ ukrao tačku iz kapelice, a u sjećanju mnogih ostala je njegova pristojno izrečena molba na kraju mise u župnoj crkvi u kojoj moli poštenog lopova da mu ih vrati! Što se naravno nije dogodilo. U novije doba u vrijeme korizme redovito se nedjeljom poslijepodne održava pobožnost križnog puta, a posljednjih godina sigurno je oku i duši ugodan pogled na obnovljenu kapelicu sv. Florijana u podnožju Kalvarije.

(istražio: Vitomir Zamuda)

Budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

9. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.4

Veliki je četvrtak i utihnula su večeras crkvena zvona sve do vazmenog bdjenja na Veliku subotu. I tako je to u svakom Vazmenom trodnevlju. No, naša su crkvena zvona šutjela i u neka druga vremena…
U maloj knjižnici “Kratka povijest klanječkih zvona” istražio je i zapisao još 1982. naš Vitomir Zamuda:

Dva izvorna zvona iz 17. stoljeća, koja su postojala i prije na groblju sv. Lucije, a nakon izgradnje samostanske crkve prenesena u toranj, izgorjela su u tragičnom požaru 31. ožujka 1716. godine.
Zla sudbina zadesila je i nova zvona koja su rekvirirana za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Kroničar samostana to je ovako opisao:
1916. g. „Okrutna ruka ovoga svjetskog rata nije ostavila netaknute ni kuće božje a ono što je godine i godine pozivalo ljude u hram božji, da se im srce napuni mira božjega, koji je fundament pravoga mira medju ljudima u svijetu, palo je u ždrijelo ove strašne nemani. Uzeše naime naša mila zvona u ratne svrhe. Glasnici mira postat će glasnici smrti… Žalosno je bilo i čak indiferentna srca su se rastužila kad su zadnji put zazvonila naša mila zvona. Dođoše radnici te ih pobacaše sa tornja a 29. IX. otprati ih o. Vikar u Vel. Trgovište i to malo i srednje zvono iz župne crkve, dva zvona iz kapele sv. Florijana i jedno veće iz kapele sv. Filipa. Srednje zvono iz župne crkve težilo je 301 kg. Salio ga je zvonoljevac iz Varaždina godine 1836. naime Antun TIEL a služilo je svojoj svrsi 80 godina…
1917. g. „Ratna hidra tražila je novih žrtvi, zadnji vjesnici mira, zadnja zvona, bi skinuta i otpremljena 1. prosinca ove godine u Vel. Trgovište. Zadnji put je zvonilo zvono kroz jednu uru da se oprosti zauvijek s našim milim zagorskim krajem. Župljani i indiferentni bijahu silno žalosni i plakahu pa kako i ne bi? Tko će nam navijestiti tolike vesele i tužne događaje…
Predana zvona bijahu teška: veliko zvono iz župne crkve 500 kg. malo zvono tzv. cinkuš nad velikim oltarom 22. kg. „
/Kronika samostana II, str. 36-37./

Najmanje zvono koje je rekvirirano 1916. iz crkve u Klanjcu bilo je posvećeno sv. Florijanu.

Kada su se i kako vratila u toranj župne crkve i naših kapelica… u nekom novom štiklecu…

Budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

 

8. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.3

Sad kad nam se čini pomalo nestvarnim da nema najvažnije sporedne stvari na svijetu, mi ćemo se malo vratiti na početak… Znate li da je na prvom “službenom” nogometnom igralištu u Klanjcu južni desni kut iliti korner bio viši od vratnica?! Nije teško za pretpostaviti da su utakmice obilovale brojnim komičnim incidentima. Komičnim naravno za publiku, a kako su na to gledali u igrači toga vremena u žaru nogometne borbe, možemo si misliti.

Nogomet zasigurno ima u Klanjcu i znatno dulju tradiciju od te 1938. godine kada se prema spominjanju starih Klanjčana osnovao nogometni klub. Teško je utvrditi tko je u Klanjec donio prvu loptu, onu pravu nogometnu, ali se zna da se mnogo ranije na Placu nabijala obična krpenjača ili pak napuhani svinjski mjehur i to na veliku radost i veselje starih i mladih. Igralo se na vrlo malim prostorima s obzirom na činjenicu da je Klanjec na brijegu i nema ravnih prirodnih površina.
Kada je 1938. godine osnovan prvi nogometni klub, utakmice su se igrale na tadašnjem sajmištu, odnosno na mjestu današnje gradske dvorane i kod današnjeg Doma zdravlja. Za svlačionicu je korištena kućica sajmišne vage i dvorana gostionice Albina Ivekovića, brata slikara Otona Ivekovića, a danas je tu frizerski salon “Veronika”.
Do početka rata tu su se igrale prijateljske utakmice. U klubu su igrali uglavnom Klanjčani, a kasnije i igrači iz drugih većih mjesta iz klanječke okolice.
Nakon ratnog vihora, rad kluba obnovljen je 1946. godine i to pod nazivom NK «Mihanović» Klanjec. Kako ne posjedujemo nikakvu dokumentaciju s osnivačke skupštine kluba, može se možda pretpostaviti da se tako klub zvao i na samom početku 1938. s obzirom da je nakon podizanja spomenika himni u Zelenjaku 1935. godine nastala prava poplava građanskih udruga s imenom autora Lijepe naše.
Upravni odbor činili su: Vjera Babić, predsjednica, Ljubica Posavec, Milan Posavec i Božo Milčić st. kao članovi. Peti član je bio jedan od igrača.
U tom prvom poslijeratnom vremenu za klub su igrali:
Vlado Gerek, Lujo Kolar, Milan Kolar, Božo Milčić st., Andrija Petronijević, Boris Vukasović, Milivoj Augustinčić, Ivica Iveković, Ivica Petras, Ante Tokić, Stjepan Novak, Božo Milčić ml., Pero Sporiš, Zvonko Knezić, Miljenko Šoban, Makso Kolar, Nikola Kantura i dr.
Neki od njih još se i danas spominju kao legende klanječkog nogometa.
Zagorsku nogometnu ligu sačinjavali su još «Zagorec» iz V. Trgovišća, «Oštrc» iz Zlatara, «Zagorec» iz Krapine, «Rudar» iz Ivanca, «Mladost» iz Luke, «Stubica» iz Gornje Stubice, «Mokrice» iz Mokrica kod Oroslavja i «Pregrada», ali su neki klubovi odustajali zbog vrlo slabih prometnih veza kroz Hrvatsko zagorje. A mlađima bi danas sigurno bio zanimljiv način putovanja na gostujuće utakmice. Putovalo se uglavnom starim kamionima s drvenim klupama koje su se obično posuđivale od vatrogasaca.
Ozbiljno nogometno natjecanje nije više trpjelo tzv.„viseće igralište“, a kako su uslijedile i mnogobrojne i opravdane primjedbe, klub je prišao nasipavanju i niveliranju sajmišta. Zemljište se oralo konjskom zapregom, zemlja se ručno utovarivala i vozila na donji dio igrališta. Te 1946. u Klanjec dolazi i Josip Broz Tito i to u posjet djeci, ličkim izbjeglicama, koja su bila smještena u tadašnjem đačkom domu. Tu će ga dočekati Vjera Babić, supruga liječnika Babića, koja ima istu ulogu i isti zadatak kao i svi predsjednici do današnjega. Požaliti se na probleme i financijske poteškoće pa će Josip Broz pokloniti klubu 10.000 dinara, a mještani Klanjca tim novcem urediti i poravnati igralište. NK „Mihanović“ natjecao se u spomenutoj zagorskoj ligi do 1948. godine. To je slijedeća prijelomna godina jer zbog izgradnje novog zadružnog doma klub je izgubio svoje prvo igralište, a da su u NK „Mihanoviću“ igrali vrsni igrači najbolje pokazuje poziv Hajduka upućen Boži Milčiću.

Veći dio ovih podataka marljivo je prikupio g. Miroslav Gvajec, dugogodišnji tajnik NK Klanjec.

Ima li netko bilo kakvu dokumentaciju ili fotografiju iz vremena NK “Mihanović” bila bi nam baš jako dragocjena!

Budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

 

8. travnja 2020.

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.2

Obećali smo vam za danas nešto iz povijesti klanječkoga sporta pa ćemo se zato vratiti u šezdesete i sedamdesete godine prošloga stoljeća, u godine kada su klanječki dečki igrali – RAGBI!
I to ne rekreativno, već su se od 1970. – 1973. uspješno natjecali u prvoj saveznoj ligi tadašnje Jugoslavije. Ragbi klub osnovan je 1968. kao RK Kumrovec i to na inicijativu Tomislava Gadže, a uz njega su u Inicijativnom odboru bili Veljko Čižmek, Danijel Greblički i Zvonimir Pavlinić koji je u klub doveo Vjekoslava Arambašića, trenera i igrača iz Zagreba. 1970. poduzeće METKA postaje glavni sponzor kluba pa on mijenja i ime. Igralište je bilo u Kumrovcu, svlačionica u osnovnoj školi, a tuševi u obližnjem potoku. Treba reći da se krajem šezdesetih godina nakratko gasi nogometni klub u Klanjcu. Naime, tih godina nogomet se u Klanjcu igrao na igralištu uz samu Sutlu, kod današnjeg ribičkog doma. Kako je igralište bilo dugačko jedva 84 metra i nezaštićeno, pa su lopte često plutale kilometrima nizvodno prema Savi, ono je nakon nekog vremena suspendirano. Tako klub domaće utakmice igra na igralištu čak u Šenkovcu. Već sama ta velika udaljenost bit će predznak da pred klanječkim nogometašima nisu dobri dani, a uslijedit će k tome još i jedan veliki incident. Nakon njega klub je diskvalificiran, a koliko je incident bio ozbiljan svjedoči i to da je nekim igračima izrečena kazna trajne zabrane igranja nogometa. Ali kako je to i inače u životu – svako zlo za neko dobro. Neki od nogometaša postaju nakon toga aktivni igrači novoosnovanog, vrlo uspješnog i poznatog klanječkog ragbi kluba koji je na osobit način obilježio dio klanječke sportske povijesti. Osim što se natjecao u saveznoj ligi, iz RK Metka za reprezentaciju je igrao Vjekoslav Arambašić, a poziv su dobili i Tomislav Štih, Dragutin Kantura i Stjepan Golubić. Klub se relativno brzo ugasio, a nije teško pretpostaviti da su razlog bile financije. Osim toga, ponovno osnivanje nogometnog kluba nije išlo u prilog ovom ipak pomalo egzotičnom sportu za naše krajeve. Klanječkim ragbijašima ostale su ipak uspomene na “slijepce” i “ubacivače”, prekrasna druženja, putovanja ispunjena bezbrojnim anegdotama i na veliki međunarodni uspjeh u talijanskoj Modeni i osvojeno 1. mjesto na turniru na kojem su, uz Metku, igrali i klubovi iz Italije i Čehoslovačke, a naš Štef Golubić proglašen najboljim igračem i strijelcem.

Zahvaljujemo obitelji Greblički koja još i danas čuva dokumentaciju prvog i jedinog ragbi kluba u Zagorju i Štefu Golubiću na ustupljenim fotografijama.
Možda bi se mogla, kad sve ovo jednom prođe, okupiti jedna veteranska ekipa za malu prezentaciju! Da naučimo barem pravila…

Do sutra… budite nam dobri i čuvajte se!
#ostanidoma

 

ŠTIKLECI iz klanječke povijesti pod radnim naslovom KLANJEC, MOJ GRAD, TAK IMAM TE RAD – br.1

Počinjemo s nečim kaj nam jako fali u ovo doba korone, a to su naravno – birtije!
#ostanidoma Možemo mi to! Još malo…

Tako je to zapisao Veljko Čižmek stariji u živopisnom članku Kaj se spominjaju stari Klanjčani koji je 1970. objavljen u časopisu Kaj:
“…Negda je bila huda konkurencija kajti je bilo trinaest birtiji – bum ih odmah nabrojil: Blažičko, Dečman, Posavec, Kupiter, Županić, Iveković Bino, Petrišić Ivica, Kobali i Špoljarić. Iveković Štef je imal kavanu i karambol bilar (k njemu su hodili boljša gospoda ki nisu bili za pijaču), onda Bertek pa narodna gostiona Fačkulinka, Šimanuvič Ročic. Stari mekijari, kak nas zoveju, hudu su pili, to se vidi koliko je bilo treba oštarija – bili su špajsni. Broz Krešo si je dozvolil da ga je Berber došel v bertiju podbrivat, a mesto z vodom, on se je s vinom opral. Jemerčić kužnar je mel prvu kuglanu u Hrvatskoj. Pod zemljom s šankom i separejima ju je izgradil isto naš Klanjčan; ona je skopana pod Brozovim bregom, kopali su je domaći meštri, zidari i to leta 1865., a napravil ju je naš Klanjčan Mirko Iveković. Vuti kuglani su napisani izgravirani lubavni štikleci… Po zimi su Klanjčani hodili f oštarije, saki dan su šnapsali pofrtacal, a keri su špilali za peneze furt su se skrivali da ih nebi žene našle…”

Eh, da… trenutno nemaju tih briga!!!
#ostanidoma
A sutra o još jednoj stvari koja nam jako fali… o sportu…
Budite nam dobri i čuvajte se!

No Results Found

The page you requested could not be found. Try refining your search, or use the navigation above to locate the post.