POSLJEDNJI POZDRAV ŽELJKU BOROŠAKU

svi 6, 2020 by Edit@Klanjec

Duboko potreseni javljamo tužnu vijest da je u utorak 5. svibnja umro Željko Borošak.

Otišao je prerano, s toliko još neostvarenih želja, svojih i naših. Otišao je i to u trenutku kad samo ovim slovima na papiru možemo pokazati koliko je teška danas naša tuga zbog izgubljenog sugrađanina, prijatelja, susjeda, suradnika i kada možemo samo sami, svatko od nas u svojim mislima, suosjećati s njegovom majkom Ivkicom, suprugom Anitom, djecom Ivanom i Franjom, unukom Vitom, sestrom Snježanom i svim članovima obitelji koje bismo u ovom trenutku željeli zagrliti, kojima bismo željeli stisnuti ruku u znak neizmjernog poštovanja i ohrabrenja u njihovoj boli.
Kažu da je ključ besmrtnosti proživjeti život vrijedan sjećanja. A naš Željko proživio je upravo takav život. Prekratak, ali život u kojem je svaka minuta bila ispunjena. Jer svi u Klanjcu dobro znaju da se u Borošakovoj kući svjetlo najranije pali, a najkasnije gasi.

Naslijedivši jedan od najstarijih klanječkih obrta, Željko je sa svojom obitelji stvorio respektabilnu tvrtku s klaonicom, preradom i mesnicama koje danas imaju obiteljsku tradiciju dužu od 85 godina i po kojima je Klanjec postao poznat velikom broju Zagrepčana koji svakodnevno dolaze na Dolac baš zbog Borošakove mesnice, ali i velikom broju poslovnih suradnika s kojima je Željko desetljećima uspješno surađivao. Od trenutka kada je 1981. postao obrtnik, krasi ga izuzetna radišnost, upornost i energija koju malo tko ima. Uvijek je i bez obzira na sve, bilo da je došao kasno s poslovnog puta ili pak s veselice pri kleti, ustajao puno prije svitanja, sjeo u kamion i odlazio na put u nabavku ili dostavu. Zapošljavao je domaće ljude, mnogim je našim mještanima omogućio da rade, zarade i zbrinu svoje obitelji i bio im najbolji primjer koliko vremena, truda, odricanja, odgovornosti  i rada treba uložiti kako bi se uspješno vodila jedna renomirana tvrtka. I nakon nedavnog odlaska  u mirovinu, kada obiteljski posao polako preuzima sin Franjo, Željko nastavlja aktivno sudjelovati u radu, sigurno ponosan što se obiteljska tradicija nastavlja.

S velikim poštovanjem pamtit će ga kolege i suradnici iz Međuopćinskog udruženja obrtnika Klanjec. Aktivan rad i sudjelovanje u gotovo svim aktivnostima obrtničkog udruženja također su dio njegove obiteljske tradicije. Učeći od svog oca koji je od 1973. bio prvi predsjednik, Željko je uvijek našao i načina i vremena da svojim idejama, iskustvom, ali i pozitivnom energijom pridonese radu Udruženja i to obnašajući različite dužnosti. Ono najbolje od sebe nesebično bi podijelio na svakom obrtničkom izletu, sportskim susretima, obrtničkoj noći. Koliko šala, duhovitih dosjetki, smijeha, pjesme i plesa… jer tamo gdje je bio Željko bilo je veselo, bilo je glasno, opušteno i vedro. Jer onaj tko svojoj ženi tradicionalno organizira proslavu rođendana na klupama uz autoput ili na autobusnim sjedalima, uz šunku za cijeli autobus izletnika, mora biti duhovit čovjek uz kojeg se jednostavno moraš zabaviti. A uz Željka smo se beskrajno zabavljali i to svi.     

Od 2013. do 2017. bio je vijećnik Gradskog vijeća Grada Klanjca, građanin kojeg je iskreno radovao svaki gradski uspjeh, a žalostilo propušteno. Donator, sponzor, podupiratelj mnogobrojnih udruga i gradskih događanja. Rodni mu je grad uvijek bio pri srcu i na srcu.

Dobitnik je niza priznanja za ostvarene rezultate u poslovanju, društvenom angažmanu i podupiranju rada drugih. Između ostalih Plakete grada Klanjca za posebno vrijedne rezultate koji doprinose razvoju i ugledu Grada Klanjca, Brončane plakete OK KZŽ, mnogobrojnih priznanja domaćeg Udruženja obrtnika, a ostat će zauvijek neprežaljeno što mu Povelja počasnog obrtnika zbog bolesti nije mogla biti uručena na Obrtničkoj noći ove godine.

Bio je član je oldtajmer kluba iz Zaboka i jedan od osnivača Moto kluba „Sokol“ iz Klanjca. Sa Željkom se danas opraštaju njegovi „sokoli“ iza kojih ostaju na tisuće zajedno odvoženih kilometara, a svaki od njih barem jedna uspomena. Različite zemlje, različiti krajevi, ljudi i njihovi običaji. U svakom od njih Željko je pronašao inspiraciju za šale koje će se još dugo prepričavati, a sjećanja na zajednička druženja ostat će zauvijek.    

Nijedno putovanje, nijedna vožnja i motorističko okupljanje više neće biti isto. Ostaje praznina koja se ne može popuniti, ali ostaje i sjećanje na one divne trenutke druženja i zajedništva u Željkovoj i Anitinoj vikendici na Visu i ponos na prijateljstvo koje ne može izblijediti.

Jednako kao što nijedan lov, radna akcija ili proslava Lovačkog društva „Kuna“ Klanjec neće biti ista bez Željka.

Uz 110. godišnjicu DVD-a Klanjec daruje klanječkim vatrogascima novu svečanu zastavu koju osobno predaje i tako postaje kum zastave. Kum zastave u svakom društvu uživa posebnu čast i biva pozivan na sve društvene svečanosti na koje se i Željko rado odaziva kao brižan podupirajući član. I onda 2019. odlučuje biti pravi vatrogasac. Prijavljuje se i na vatrogasni tečaj, a na pitanje čemu to sad i u ovim godinama, jednostavno će odgovoriti: pa kakav sam ja vatrogasac ako ne mogu ići gasiti požar?! Makar već narušena zdravlja i uz sve svoje poslove najredovitiji je na predavanjima i vježbama. Tečaj uspješno završava i tako postaje redovni član DVD-a Klanjec.

Opraštamo se danas od čovjeka koji je u svom životu spajao, a ne razdvajao ljude oko sebe, čovjeka koji je gradio, poticao, inicirao i svojom velikom životnom energijom stvarao bolji život u svojoj sredini i to ne samo za sebe. Od čovjeka koji je znao pronaći pravu mjeru između ozbiljnosti u svom poslu s jedne strane i ljudskosti, topline i srdačnosti prema ljudima s kojima je dijelio svoj život s druge strane. Jer Željko je pored sve svoje poslovne angažiranosti uvijek imao vremena i za onaj drugi, njemu jednako važan, dio života. Za društvo i prijatelje. Veselila ga je njegova klet s pogledom na Klanjec, veselio ga je njegov vinograd, podrumarstvo. Kao dugogodišnji član Društva vinara i vinogradara „Antun Mihanović“ bio je ovoga siječnja zadnji domaćin „Vincekovog“, a većini od nas bio je to posljednji susret s njim na njegovom i našem bregu.
I bili smo sretni taj dan okupani zimskim suncem u njegovom vinogradu. Bili smo sretni… i mi i on… Uz domaću popevku i tamburaše, nama se činilo da je opaka bolest iza njega i da će sve na kraju biti kako treba, a on je bio razdragan i govorio je samo „ zgleda da nekaj vredim kad je tolko ljudi došlo“. Uvijek je svojom otvorenošću okupljao ljude oko sebe, zbližavao ih. Pa i mirio, ako je trebalo. Susreti pri njegovoj kleti bili su dragocjeni. Bez obzira jesu li to bili mali, ali srcu dragi, razgovori bliskih prijatelja ili nezaboravne fešte za pajdaše kakve je samo on znao napraviti.

U dobrim i još više u onim vrlo teškim obiteljskim trenutcima, Anita mu je bila oslonac i podrška u svemu, ako je on bio stup obitelji, ona je bila zaglavni kamen. Djeca, najveći ponos i sreća.

Život Želja Borošaka bio je obilježen upornošću, dosljednošću i marljivošću. I prijateljstvima. Nema odlaska koji ne boli, a ovaj prerani ostavlja toliko toga još neizrečenog i nedovršenog… Još dugo ćemo dizati ruku očekujući da ćeš nam uzvratiti iz svog kamiona. Još dugo, dugo tražit ćemo tvoje lice i poznati glas na svim onim mjestima gdje smo dijelili s tobom neke od najljepših trenutaka u našim životima.

Vjerujemo da sa širokim osmjesima, bezbrižni i sretni, vozite Ti i Jura sad zajedno ljepšim nebeskim cestama… Počivaj u miru, dragi prijatelju.

Iskrenu sućut upućujemo obitelji Borošak u ime Grada Klanjca i svih naših građana, Međuopćinskog udruženja obrtnika Klanjec, Lovačkog društva „Kuna“ Klanjec, Dobrovoljnog vatrogasnog društva Klanjec, Moto kluba „Sokol“, Društva vinara i vinogradara „Antun Mihanović“ i svih klanječkih udruga.

                                                                                                            Hvala Ti na svemu, volimo te Željko