GODIŠNJICA SMRTI SLIKARA OTONA IVEKOVIĆA

srp 5, 2011 by

GODIŠNJICA SMRTI SLIKARA OTONA IVEKOVIĆA

Oton Iveković rođen je u Klanjcu, 17. travnja 1869. godine, kao četvrto dijete, od oca Aleksandra, sudskog službenika i zemljoposjednika, i majke Rosalie (Ruže) rođene Hrbud.
Majka kućanica brinula se o još desetero djece, a dvoje od njih iskazivali su također umjetničke sklonosti. Otonov stariji brat, jednako tako spada u plejadu znamenitih i značajnih Klanjčana, a riječ je o poznatom arhitekti i konzervatoru Ćirilu Metodu, dok se brat Božo, advokatski konscipijent, amaterski bavio slikanjem, a 1936. godine imao je i izložbu u Salonu Ullrich.
Iako se Oton bavio ne samo slikanjem već i pisanjem, ne postoje autobiografski zapisi o njegovu djetinjstvu u Klanjcu. Ipak je poznato da je već u klanječkoj pučkoj školi crtao po školskoj tablici i to upravo ono što će obilježiti cijeli njegov slikarski opus, a to su likovi iz hrvatske povijesti. Inspiracija je dolazila iz čestih i brojnih pričanja o hrvatskoj prošlosti u njegovu domu i domu Brozovih gdje je bila udana njegova teta, očeva sestra i u kojem je rođen i dr. Ivo Broz.
Tri i pol školske godine pohađati će gimnaziju u Zagrebu i kako to često biva kod umjetnika i nadarenih znanstvenika, zbog svojih sklonosti i ljubavi prema povijesti i crtanju, zanemarivat će ostale predmete ondašnje škole.
Kad mu 1886. brat Ćiril Metod odlazi na studij arhitekture u Beč i Oton bi rado za njim kako bi tamo upisao slikarstvo. To se, na žalost neće dogoditi i to zbog pragmatičnih, odnosno novčanih neprilika.
Naime, njegov otac Aleksandar sudjelovat će u narodnim nemirima 1883. godine te ne samo izgubiti činovničku službu, već i završiti u zatvoru. Brojna obitelj koja se odsada treba uzdržavati isključivo zemljoposjedstvom teško je izlazila na kraj s novonastalom situacijom.
Pomoć će Oton zatražiti od strica i to Franje Ivekovića, zagrebačkog kanonika i suautora s Otonovim bratićem Brozom Hrvatskog rječnika. Franjo će pak mladom, nadobudnom nećaku, umjesto podrške i razumijevanja preporučiti da izuči najprije soboslikarski zanat, a tek onda počne razmišljati o umjetničkom pozivu.
Temperamentan i tvrdoglav, Oton se neće puno obazirati na stričeve savjete, već će tijekom jeseni i zime zaraditi nešto novaca, naslikati svoju prvu datiranu sliku – svoj prvi Rastanak Katarine i Petra Zrinskoga, te se na proljeće pješice uputiti u Beč, pješačeći od jednog do drugog župnog dvora gdje je pronalazio konačišta.
Njegova upornost dovela ga je do toga da je na vrijeme upisao u Beču ljetni semestar kao student gost, a tek polovicom 1888. godine postaje redovni student. Ali ne zadugo. Već će u semestru 1890/91. biti udaljen sa studija na zahtjev njegova profesora Trenkwalda. Čini se da je Oton često dolazio u sukob s profesorima na Akademiji zbog upornog nastojanja na slikanju kompozicija na temu Zrinskih i Frankopana, s kojima se čak natjecao i dobivanje carske nagrade.
Tešku materijalnu situaciju tijekom cijelog školovanja, ponešto su mu olakšavale stipendije koje će kasnije dobivati od Akademije i Zemaljske vlade u Zagrebu.
Iso Kršnjavi nagovorit će ga da, uz njegovu novčanu potporu, nastavi studij u Munchenu.
S minhenske akademije donijet će samo dvije slike – Krštenje Hrvata po Ćirilu i Metodu i novu verziju Provale Zrinskog iz Sigeta. No, Kršnjavi će svejedno biti zadovoljan i omogućit će mu da dva ljetna mjeseca putuje biciklom po Lici, Dalmaciji i Bosni te da dalje usavršava svoju sklonost ka historijskom slikarstvu.
Kao štićeniku Ise Kršnjavoga u Zagrebu mu se otvaraju sva vrata. Odmah će dobiti službu nastavnika crtanja u realnoj gimnaziji, a naredne godine u obrtnoj školi, što će mu omogućiti osiguravanje osnovnih životnih potreba.
Uz ostale mlade umjetnike svoje generacije, Bele Csikosa, Ferde Kovačevića, Roberta Frangeša i Roberta Valdeca, okupljene oko Vlahe Bukovca, izlaže na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi 1894. Prihvaćajući Bukovčev neakademski pristup slikarstvu sudjelovat će u stvaranju hrvatske moderne.
Dobiva i svoj atelje u Prilazu koji je opremljen na zemaljski trošak i to s naslonajčem, ogledalom, slikarskim stalkom, dekoracijom sa sagom i sjedalom, jednokrilnim ormarom, pisaćim stolom, umivaonikom i toplomjerom i tu otvara svoju slikarsku školu. Vjerujem da će tako slično biti opremljen Majin atelje, tu iznad knjižnice.
1869. godine ženi se Ljubicom Wodwarskom, iz češke plemenite obitelji, kćeri suca Okružnog suda u Zlataru, s kojom ima sina Tomislava i kćer Mariju.
Vjerojatno najplodnije razdoblje u Ivekovićevu stvaralaštvu je ono od 1894. do 1900. godine kada izrađuje niz akvarela s motivima starih hrvatskih gradova za milenijsku izložbu u Budimpešti, tada nastaje i Smrt Petra Svačića, ilustrira Smrt Smail-age Čengića, izrađuje Na Kordunu.
Tih godina nastaju i njegovi odlični portreti i dobiva dvije velike narudžbe za oslikavanje crkava. I to crkve Sv. Ćirila i Metoda te s Celestinom Medovićem oslikava svod barokne crkve u Požegi.
Intenzivna slikarska aktivnost Otona Ivekovića ne prestaje ni nakon 1900.-te. Sudjeluje na Svjetskoj izložbi u Parizu. 1901. godine ilustrira Marulićevu Juditu, zatim Šenoino Zlatarovo zlato, a tih godina vrlo aktivno sudjeluje u radu Matice hrvatske, ne samo kao član, već i likovno oblikuje Hrvatsko kolo ( autor je motiva šahovnice s pčelom-maticom). Aktivan je i u kazalištu kao kostimograf i scenograf.
Obrtna škola 1908. prerasta u Umjetničku akademiju i na njoj će sve do mirovine 1927. godine predavati crtanje i slikanje .
Na poziv školskog kolege, župnika hrvatske crkve sv. Ivana u Kansas Cityju, vlč. Petra Krmpotića, 1910. odlazi u Ameriku, kako bi oslikao novosagrađenu crkvu. Proputovao je američki Zapad bilježeći scene iz života kauboja i Indijanaca te ih objavio u putopisu Iverje s puta po Americi.
1911. istupit će Hrvatske pučke seljačke stranke, čiji je član bio od njezina osnutka, a 1914. izrađuje veliku sliku na platnu Krvavi sabor u Križevcima, koja je i sada na trijumfalnom luku crkve sv. Križa u Križevcima.
Po izbijanju Prvog svjetskog rata želi otići na front kao ratni izvjestitelj, ali mu u prvom pokušaju to ne uspijeva. Uspjet će na intervenciju Stjepana Radića te će vrijeme od lipnja 1915. do rujna 1918. provesti na bojišnicama na Soči, u Galiciji i Srbiji, bilježeći scene iz vojničkog života. No, i tom je razdoblju društveno aktivan. Postaje član Družbe braće hrvatskog zmaja, kao Zmaj Repovečki.
Nakon rata, 1919. prodaje kuću u Jurjevskoj ulici u Zagrebu i kupuje dvorac Veliki Tabor. Već tada dvorac je u trošnom i vrlo lošem stanju te se tijekom narednih godina Oton često obraća za pomoć Zemaljskom povjerenstvu i povjesničaru Gjuri Szabi tražeći pomoć. Povremeno sam angažira majstore na popravcima, a veza sa Zagrebom u to mu je vrijem Anton Ullrich koji mu u svojem salonu priređuje izložbe, prodaje njegove slike i posuđuje mu novac.
Neko vrijeme, njegova snaha Mirjam u jednoj kuli Velikog Tabora ima liječničku ordinaciju.
Ivekovići u Taboru žive do 1935. godine, a 1938. za malu svotu prodaju ga tadašnjoj Banskoj upravi.
Ljepotu krajolika i kraj prave riznice kulturnih spomenika koji su kod umjetnika Otona ostavili dubok trag još u dječačkoj dobi, na platno će prenijeti tek sad, potkraj života u svom taborgradskom ciklusu.
I kako to često biva, kada se zatvori životni krug, priča o čovjeku počesto se vraća na početak.
Nakon uznapredovale bolesti, slikar se vraća Klanjcu i uspomenama sa školske pločice. Kod brata Albina, u današnjoj Šenoinoj ulici broj 1, nama poznatijoj kao “stara slastičarna”, umire od srčane kapi 4. srpnja 1939. godine, a dan kasnije pokopan je na klanječkom groblju.
Iako je Oton Iveković, kao jedan od glavnih pokretača likovnog života svoga vremena, čija su djela putem oleografija prodrla u najšire slojeve stanovništva i nastanila se gotovo u svakom domu i u svijesti hrvatskog naroda ostala kao simbol domoljubnog slikarstva, za života nije doživio nijednu retrospektivnu izložbu. Tek 1996. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, nastojanjima Snježane Pintarić upriličena je retrospektiva prigodom koje je autorica, između ostalog, rekla kako je iza sebe ostavio slike kojima će likovni kritičari moći štošta prigovoriti, ali su te slike tople i iskrene, drage su nam jer su dio nas i naše kulturne povijesti. Uvijek ćemo ga se sjećati pretežito poradi njegovih povijesnih tema jer njegova su djela vrhunac i kraj te vrste slikarstva u Hrvatskoj. Iveković je taj dio svoga rada smatrao svojom osobnom, najozbiljnijom i najvažnijom zadaćom. Ili kako bi sam Oton rekao:
«Ali osjećati, da osjećati zemlju ovu, koja te hrani!
To bi morao biti prvi zakon svake umjetnosti!»

U ime Ogranka Matice hrvatske Klanjec, a povodom godišnjice smrti velikog slikara i znamenitog Klanjčana, njegov grob na klanječkom spomen groblju obišli su, položili cvijeće i zapalili svijeću, potpredsjednik Marijan Pleško i mlada članica Ivana Grahovac.

Related Posts

Tags

Share This

Leave a Reply